UVOD
UVOD

UVOD

„Više od tisuću godina živio je ovaj narod na ovom kamenju. I svaki kamen, daklem, sto put krvlju omastio, ali se s njega nije dao. I Saraceni, i Tatari, i Turci, i Mlečani, i Nijemci, i Mađari, i svaki đava’ pakleni, a narod stoji, krv svoju prolijeva, al’ se iz krvi ponovo rađa i korijenje, daklem, sve dublje u kamen pruža“

Još od davnih dana naš narod pušta svoje korijenje na ovom komadu zemlje što nam ga je sam Bog dao. I u ovoj rečenici Ivana Raosa iz njegovog djela „Prosjaci i sinovi“ možda se u najmanje riječi najljepše opisuje sva povijest našeg naroda. 

Ali nastavak ovog citata kaže: „A sada ga, daklem, svojevoljno iz kamena čupa, a kada, daklem, žile počupa i sam će umrijeti.“ Koji su naši korijeni? U što smo ukorijenjeni? Koji su stupovi na kojima stojimo? Dopusti mi da ti kažem što ja vidim kao naš korijen. Srce i vjera.
Srce nas čini ljudima. Kakvo nam je srce takvi smo i ljudi. Srce može biti od mesa, puno ljubavi i suosjećanja, i ima mjesta za sve. S druge strane može biti i tvrdo poput kamena i neudobno poput jasli i slame. S druge strane vjera nam može i treba biti vodič kroz ovaj života koja će održavati naše srce otvorenim i punim ljubavi. I to radi, samo je na nama jeli to vidimo

Živimo u vremenu kada smo sve više okrenuti sebi. Gledamo sve više kako ćemo sebi zgrabiti više, gubimo osjećaj za druge. Umjesto srca nosimo kamenje. Postavljam pitanje prvom sebi pa onda i tebi: Kada sam zadnji put napravio nešto za nekoga, a da ja nisam od toga imao neku korist? Ili vidio u tome korist? Kada sam zadnji put pogledao oko sebe ljude i učinio nešto konkretno da se neke stvari u društvu promjene?  Jesam li u vjeri uopće narastao zadnje vrijeme. Ili živim od blagdana do blagdana. Slijedim li vjerske uzore? Nesvjesno, možda, postajem tvrdog srca, a želim biti drugačiji, A svijet oko mene me treba, moja zemlja me treba, moja Crkva me treba, moj Krist me treba. Zatvaram oči pred svime što se događa jer nije na meni da dignem glas, nije na meni da ukazujem na nedostatke, nije na meni da se borim za bolje društvo. I umjesto srca imam jasle. A Krist treba moje srce da se rodi u njemu. Ne na tvrdoj i hladnoj slami nego u toplini i ljubavi moga srca.

Počinje još jedno došašće. Vrijeme iščekivanja. Vrijeme priprave. Vrijeme propitivanje sebe. Odnosa s ljudima s kojima sam svakodnevno, s onima koje znam i koje ne znam. Došašće je vrijeme kada Ljubav postaje dar. Zato iskoristimo dobro ovo vrijeme. Poravnimo staze naših života. Spustimo sve gore. Neka pustinja našeg života procvjetaju. Ukorijenimo se još jače. Nudimo ti došašće s hrvatskim svecima i blaženicima. Stepinac, Tavelić, Mandić, Bulešić, Merz, Križevčanin, Marija Petković su biseri i temelji hrvatske crkve. I oni su živjeli u svojim vremenima koja su bila teška na svoj način. I od njih možemo, trebamo i želimo učiti. Zajedno sa njima želimo razmišljati o ljubavi, miru, nadi i radosti. Kako su je oni živjeli, što su nam ostavili u naslijeđe.

Želimo kroz ovo došašće bude poticaj svima nama da se mijenjamo konkretno. Dok čekamo rođenje Djeteta, želimo pripremiti srce da se rodi u njemu umjesto u jaslama na slami.

Završit ćemo s molitvom biskupa u miru Ante Ivasa kao molitvom za početak ovoga Došašća:

Živi ovo Došašće!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)