Tituš Zeman, slovački salezijanac, rodio se u kršćanskoj obitelji 4. siječnja 1915. u Vajnoryju, kraj Bratislave. Htio je postati svećenik od svoje desete godine; završio je salezijansku gimnaziju, a bio je u kućama u Šaštinu, Hronsky Svaty Benadik i u Frištaku Holešov. Godine 1931. započeo je novicijat i 7. ožujka 1938. dao doživotne zavjete u Sacro Cuore u Rimu. Studira teologiju na sveučilištu Gregoriana u Rimu, a zatim u Chieriju provodi slobodno vrijeme u apostolatu u oratoriju. U Torinu se zaređuje za svećenika 23. lipnja 1940., polaganjem ruku kardinala Maurilia Fossatija. Mladu misu služio je 4. kolovoza 1940. u rodnom mjestu Vajnoryju.
U noći s 13. na 14. travnja 1950., komunistički režim u Čehoslovačkoj brani redovničke družbe, njihova milicija okupira samostane i redovničke kuće, deportirajući redovnike u samostane koji su pretvoreni u koncentracijski logor: u Slovačkoj se ta dramatična noć zvala „noć barbara“. Providnost je htjela da se don Zeman u tim mjesecima nađe u dijecezanskoj župi Šenkvice i tako izbjegne zatvor. Ideja mladog salezijanca Ernesta Macaka bila je ilegalno prijeći austrougarsku granicu s mladim klericima i dovesti ih u kuću u Torino, gdje bi mogli završiti studij teologije, zarediti se i duhovno obnoviti s padom komunizma kojem su se nadali u svojoj domovini.
Zeman je bio zadužen za realizaciju te rizične aktivnosti. Započeo je pripremu tajnog prolaza preko Slovačke i Austrijske granice i organizirati dvije ekspedicije za 30 mladih salezijanaca. U trećoj ekspediciji uhićen je zajedno s dijecezanskim svećenicima progonjenima od režima i velikim dijelom grupe. Tijekom raznih ispitivanja trpio je jake udarce. Svu odgovornost preuzeo je na sebe jer je i bio zadužen za tu rizičnu organizaciju bijega u inozemstvo. Rekao je za sebe o tom mučnom razdoblju života: „Kada su me uhvatili, bio je to za mene križni put. S fizičkog i psihičkog gledišta u zatvoru je to tako. Živio sam u stalnom strahu da će se jednom otvoriti vrata moje ćelije i da će me odvesti na mjesto pogubljenja. Zbog toga je moja kosa postala tako sijeda. Primao sam udarce po cijelom tijelu, te sam tako zbog jednog udarca ostao gluh.“
Pretrpio je težak proces tijekom kojeg je bio označen kao izdajnik domovine i vatikanski špijun, a glavni upravitelj je htio smrtnu kaznu. Dana 22. veljače 1952 osuđen je na „samo“ 25 godina zatvora i označen je kao mukl, ili čovjek za eliminaciju. Izlazi iz zatvora nakon 13 godina, 10. ožujka 1964.; njegovo je zdravlje teško narušeno. Živi kod brata, radi kao tekstilni radnik u skladištu. Kasnije mu dopuštaju da bude skladištar, a to će raditi do kraja života. Nepopravljiva zdravlja uzrokovanog zatvorom umire pet godina poslije, 8. siječnja 1969. na glasu mučeništva i svetosti. Živio je svoju kalvariju s velikim duhom žrtve i predanja: „Ako i izgubim život, ne bih rekao da je uzalud, znajući da je barem jedan od onih kojima sam pomogao postao svećenik na mom mjestu.“ Predanost, hrabrost i žrtva pokazani na najvećoj razini od don Tituša tijekom tajnog bijega preko granice pokazuju da se radi o svećeniku kojeg možemo definirati kao mučenika za spas zvanja. Nepravedno zatvoren, mučen, osuđen, ostao je u zatvoru 13 godina i uvijek iznova prati i razvija u potpunosti svoje svećeničko i učiteljsko zvanje, primjer je i uzor pastira, sposoban potrošiti i dati vlastiti život za mlade koji su u dubini svoga srca i u društvenom životu bili onemogućeni slijediti Krista izbliza. Njegova poruka aktualna je i danas: „Uvijek djeluj po uzoru na don Bosca i drugi će te slijediti.“
MOLITVA
Svemogući Bože,
Ti si pozvao don Tituša Zemana slijediti karizmu svetog Ivana Bosca.
Pod zaštitom Marije Pomoćnice postao je svećenik i učitelj mladeži.
Živio je po Tvojim zapovijedima,
a među ljudima je bio prepoznat i poštovan radi ljubaznog karaktera i dostupnosti za sve.
Kada su neprijatelji Crkve gušili ljudska prava i slobodu vjere,
don Tituš nije izgubio hrabrost i ostao je na putu istine.
Radi njegove vjernosti salezijanskom zvanju i radi njegove darežljivosti u služenju Crkvi,
bio je zatvoren i mučen.
Odvažnošću se odupro mučiteljima i zbog toga je bio ponižen te ismijavan.
Sve je podnosio s ljubavlju i za ljubav.
Molimo Te, Svemogući Bože, proslavi Svoga slugu
i po njegovu nam zagovoru daruj milost koju Te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.