Život don Guanelle je, kao i Don Boscov, bio obilježen snom u devetoj godini, na dan njegove prve pričesti: jedna Gospođa (tako opisuje Gospu) pokazuje mu sve ono što treba raditi za siromašne. Još od djetinjstva, njegov život bio je stalna prisutnost na mjestima gdje je bilo poziva u pomoć i gdje je trebala podrška drugima. Alojzije Guanella rodio se u Fracisiu, djelu općine Campodolcino, biskupije u Comu, 19. prosinca 1842. Idući dan je kršten. Njegovi roditelji, Lorenzo i Maria Bianchi, bili su uzorni kršćani, posvećeni obitelji, poljoprivredi i stočarstvu. U obitelji se redovno molila krunica, ali i čitani životopisi svetaca te njihova djela koja označavaju apostolat. Otac Lorenzo bio je načelnik Campodolcina 24 godine, prvo pod austrijskom vlašću, a potom za ujedinjenja Italije 1859. Bio je ozbiljan i strog, dok je majka Maria Bianchi bila ljubazna i strpljiva; od 13 djece, skoro svi su doživjeli zrelu dob. Alojzije u dvanaestoj godini dobiva mjesto u domu „Gallio“ u Comu, a zatim nastavlja učenje u biskupijskom sjemeništu (1852-1866). Njegov kulturni i duhovni odgoj jednak je sjemeništu u Lombardu, Venetu koji je dugo bio pod austrijskom vlašću. Tečaj teologije bio je siromašan kulturnim sadržajem, ali veoma okrenut prema pastoralnim i praktičnim aspektima: moralnoj teologiji, obredima, više propovijedanju nego osobnom odgoju u vjeri, svetosti i milosti. Kršćanski i svećenički život bio je hranjen zajedničkim pobožnostima među kršćanskim pukom. To je za mladog sjemeništarca značilo konkretnu blizinu narodu i kontakt s njihovim životom. Kada se vraćao kući za jesenske praznike, uranjao je u siromaštvo alpskih dolina, zanimao se za djecu, stare i bolesne u svome kraju, pomažući im u potrebi. U slobodno vrijeme bio je opsjednut društvenim pitanjima, skupljao je i proučavao ljekovito bilje te čitao povijest Crkve.
U teološkom sjemeništu upoznaje se s biskupom Foggie, Bernardinom Frascollom, koji je bio u zatvoru u Comu, a zatim u kućnom pritvoru u sjemeništu (1864-1866) i tada primjećuje animozitet koji je država imala prema Crkvi. Taj je biskup zaredio don Guanellu 26. svibnja 1866. Don Guanella je tom prilikom rekao: „Želim biti vatreni mač u svetoj službi.“ Novi svećenik s entuzijazmom ulazi u pastoralni život u Valchiaveni (u Prostu 1866., u Savognu 1867-1875). Od samog početka u Savognu otkriva vlastite pastoralne interese: obrazovanje mladih i odraslih, vjersko, moralno i društveno uzdizanje župljana, obrana naroda od napada liberalizma i posebna pozornost najsiromašnijima. Nije se protivio ratobornim intervencijama kada se vršila nepravda od strane građanske vlasti, tako da je brzo bio označen kao opasan (zakon o sumnji), posebno nakon što objavljuje knjižicu polemika. U međuvremenu, u Savognu produbljuje upoznavanje Don Bosca i djela Cottolenga. Poziva Don Bosca da otvori školu u dolini.
Željan jednog radikalnijeg vjerskog iskustva, odlazi 1875. kod Don Bosca u Torino i daje privremene zavjete. U prve dvije godine kao salezijanac, bio je ravnatelj Oratorija Svetog Alojzija u Borgu San Salvariju u Torinu, dok je u studenom 1876. otvorio novi oratorij u Mondovi. Godine 1877. bila su mu povjerena kasna zvanja koje je Don Bosco nazvao „Marijini sinovi“. Divljenje Don Boscu imalo je korijen u temperamentima koji su bili jako slični: poduzetni, apostoli ljubavi, odlučni, poštivani očevi, s velikom ljubavlju prema euharistiji, Gospi i papi. Salezijanska duhovnost i pedagogija bile su osnova za formaciju i misiju budućeg utemeljitelja. U Don Boscovoj školi učio se mirnom i ljubaznom pristupu mladima te preventivnom sustavu. Imao je želju spašavati braću s velikim apostolskim naletom.
Biskup ga poziva natrag u biskupiju i don Guanella vraća se sa snom za osnivanjem ustanove koja će se brinuti za mladiće u potrebi. Otvara školu koju ubrzo mora zatvoriti radi protivljenja vlasti. „Čas milosrđa“, kako je don Guanella zvao milostivi trenutak božanske naklonosti, blješti u studenome 1881. kada kao župnik dolazi u Pianello Lario gdje pronalazi skupinu djevojaka posvećene asistenciji najpotrebnijima. Ta grupa mladih djevojaka postaje izvor nove kongregacije: Kćeri Svete Marije od Providnosti. Apostolska revnost i ljubav don Alojzija povećavaju sve dobrotvorne aktivnosti u srcu grada Coma. S radom počinje „Kuća Božanske Providnosti“ koja postaje glavna kuća dvjema kongregacijama – muškoj i ženskoj. S povećanjem broja siromaha, također rastu srca i ruke koje će ih voljeti i za njih raditi. Pored družbe sestara, don Guanella saziva grupu svećenika koje naziva „Sluge Milosrđa“. „Ne može se mirovati dok ima siromaha koji trebaju pomoć“, često je ponavljao na svojim hodočašćima. Zbog toga dvije su družbe išle po različitim talijanskim regijama, u susjednu Švicarsku, u kantone Grigioni i Ticinio.
Alojzije Guanella realizira svoj san o dolasku u Sveti grad, Rim 1904. godine da bi bio bliže papi i tako pokazao svoju vjeru Crkvi preko svijetlog svjedočanstva apostolske ljubavi i žara. Papa Pio X., koji je shvatio veličinu duše don Guanelle, s poštovanjem mu povjerava želju za gradnjom crkve posvećene svetom Josipu. Do župe tako niču Štovatelji svetog Josipa, molitvena zajednica koja moli za umiruće. Sveti Pio X. htio je biti među prvima upisan u zajednicu. Misionarska revnost gura ga u Sjevernu Ameriku među talijanske iseljenike. U prosincu 1912., sa sedamdeset godina, don Guanella dolazi u Sjedinjene Države. Posljednji izvanredni čin života don Guanelle događa se u siječnju 1915. kada želi ostati u Rimu da bi pomogao stradalima u potresu u Abruzzu. Uz njega revno djeluje prečasni Aurelio Bacciarini, prvi župnik crkve Svetog Josipa, njegov nasljednik u družbi Sluga Milosrđa i potom pozvan u biskupijsku službu u Luganu u Švicarskoj. Staračke bolesti, ulazak Italije u Prvi svjetski rat i vojne dužnosti subraće pogoršavaju njegovo zdravlje. Don Guanella u vlastitim zapisima ostavlja ovu poruku: „Smrt je kao majka koja grli svoga sina […], ona je anđeo koja nas vodi domovini.“ Ta majka, svjetlosna kao anđeo, dolazi u nedjelju 24. listopada 1915. godine u 14.15 sati. Bila je to nedjelja bez sumraka.
Don Guanella i Don Bosco, obojica svećenici i veliki prijatelji, živjeli su u vremenu označenom dubokim promjenama i društvenim neuravnoteženostima; djelovali su kao apostoli ljubavi provodeći cijeli život obvezujući se spašavanju svakog čovjeka i za tvorbu boljeg društva. Duboka povezanost među njima i don Guanellina odanost prema Don Boscu proslavljeni su u molitvi koju don Alojzije piše u mjesečniku Božanske Providnosti, u kolovozu 1908. godine: „Velika duša Don Bosca koja štiti Družbu svojih sinova, sada mnogobrojnih salezijanaca. Svrni svoj milostivi pogled na Institut Božanske providnosti, pruži dobronamjernu zaštitu svima koji pripadaju ovom djelu te svom odanom štovatelju i učeniku. Svećenik Alojzije Guanella.“
Papa Benedikt XVI. podsjeća na njegovoj kanonizaciji: Zahvaljujući dubokom i stalnom zajedništvu s Kristom, u razmatranju njegove ljubavi, don Guanella postaje prijatelj i učitelj, tješitelj i potpora najsiromašnijima i najslabijima, vođen Providnošću. Božja ljubav u njemu potiče želju za dobrom povjerenih mu ljudi, konkretno u svakodnevici […]. Pažnju posvećuje svakome, poštujući vrijeme rasta i njegujući nadu u srcu da svako ljudsko biće, stvoreno na sliku i priliku Boga, uživajući radost Njegove ljubavi, može svakome dati najbolje od sebe. Danas želimo slaviti i zahvaliti Gospodinu jer nam je u svetom Alojziju Guanelli dao proroka i apostola ljubavi […]. Sav njegov ljudski i duhovni život možemo sažeti njegovim posljednjim riječima: „In caritate Christi“. Kristova ljubav prosvjetljuje život svakog čovjeka, otkrivajući kako se ne gubi ništa kad se dajemo drugome, nego se u potpunosti ostvaruje naša prava sreća.“
MOLITVA
Gospodine Isuse,
Došao si na zemlju da bi svima ponudio Očevu ljubav
te da budeš potpora i utjeha malima i nevoljnima.
Zahvaljujemo ti što si nam darovao Svog vjernog slugu,
svetog Alojzija Guanellu,
kao jeku Božje ljubavi.
Daj da njegov životni primjer
može sjati u svem svijetu na slavu Boga Oca
i na spas kršćanskog naroda.
Po njegovu zagovoru,
daj nam milosti koju molimo…
Daj nam da možemo nasljedovati njegove kreposti:
gorljivu pobožnost prema euharistiji,
bezbrižno povjerenje u Providnost,
ljubav prema najsiromašnijima,
pastoralni žar za tvoj narod,
tako da zajedno s njim možemo primiti nagradu radosti
koju si nam pripremio u Očevoj kući. Amen.