ALOJZIJE ORIONE
ALOJZIJE ORIONE

ALOJZIJE ORIONE

Alojzije Orione rodio se u Pontecuroneu (pokrajina Alessandria i biskupija Tortona) 23.lipnja 1872. Otac mu je bio radnik na cesti; majka bijaše žena duboke vjere s visokim smislom za odgoj. Dok u njemu raste svećeničko zvanje, tri godine (1882-1885) pomaže ocu u popravku cesta. Primljen je u franjevački samostan u Vogheri (Pavia) 14. rujna 1885. s 13 godina, no upala pluća mu ugrožava život te se mora vratiti obitelji u lipnju 1886. Od listopada 1886. do kolovoza 1889. bio je učenik u oratoriju u Valdoccu. Sveti Ivan Bosco primijetio je njegove kvalitete i ubraja ga među svoje odabrane uvjeravajući ga: „Bit ćemo uvijek prijatelji.“ 

U listopadu 1889. počinje tečaj filozofije gdje razvija osjećaj društvene i crkvene probleme tog vremena. Posvetio se solidarnosti s bližnjim u Društvu uzajamne pomoći svetog Marcijana i u Konferenciji svetog Vinka. 3. srpnja 1892. u Tortoni otvara prvi oratorij koji se brine za obrazovanje i kršćanski odgoj mladića, a godinu poslije i koledž u okrugu Svetog Bernardina namijenjen siromašnim mladima. Za svećenika je zaređen 13. travnja 1895., a na istom slavlju biskup na njegovih šest učenika stavlja habit. Još više razvija apostolat prema mladeži s otvaranjem novih kuća u Mornicu Losani (Pavia), u Notu na Siciliji, u San Remu, u Rimu. Biskup Tortone, monsinjor Igino Bandi, s Dekretom 21. ožujka 1903. priznaje mušku kongregaciju Malog djela Božanske ProvidnostiSinova Božanske Providnosti (svećenici, braća pomoćnici i pustinjaci) s karizmom izraženom u „dovođenju malenih i siromašnih Crkvi i papi, kroz djela ljubavi“. Po savjetu pape Lava XIII don Orione u prve Konstitucije 1904. godine stavlja za ciljeve rad za ujedinjenje Crkve.

U godinama Prvog svjetskog rata putuje Italijom i pomaže razne karitativne i duhovne akcije. U dvadeset godina od osnutka Sinova Božanske Providnosti kao razgranato stablo, 29. lipnja 1915. s radom započinju Male misionarke milosrđa, s istom karizmom, pozvane na pomoć najpotrebitijima šire ljubav siromašnima i bolesnima, služe u obrazovanju, domovima za napuštenu djecu i u raznim pastoralnim djelatnostima. Godine 1927. s radom počinje i kontemplativni red Sestara Svetog oltarskog sakramenta kojima se kasnije pridružuju Kontemplativke Isusa Raspetoga. Uključuje i laike na staze ljubavi i u građanske zadaće, dajući poticaj Damama Božanske Providnosti, Bivšim učenicima Prijateljima. Kasnije, ispunjavajući predviđene intuicije, u Mala djela Božanske Providnosti osniva Svjetovni institut Orionino i Laički pokret Orionino.

Nakon Prvog svjetskog rata množe se škole, koledži, poljoprivredne kolonije, dobra djela i asistencije. Misionarska revnost don Orionea, koja se pokazala već 1913. s poslanjem u Brazilu njegovih prvih redovnika, nastavila se u Argentini i Urugvaju (1921), u Palestini (1921), u Poljskoj (1923), na Rodosu (1925), u Sjedinjenim Američkim Državama (1934), u Engleskoj (1935), u Albaniji (1936). On sam je bio u misijama u dva razdoblja (1921-1922) i (1934-1937) po Latinskoj Americi, u Argentini, Urugvaju, Brazilu i u Čileu.

Utjelovio je karizmu milosrđa prema siromašnima, vidjevši u njima Isusovo lice i služeći im u svetoj radosti. Bio je uvjeren da je najveće dobro bilo živjeti u prisutnosti Božjoj i vjerovati u Božansku Providnost. Nakon što se razbolio 1940. odbija odmor i želi umrijeti  među siromašnima koji su sam Krist.

Umro je 12. ožujka 1940. sa riječima „Isuse, Isuse, idem!“ Sahranjen je u Tortoni u kriptu svetišta Gospe od Straže. Njegovo je tijelo pronađeno netaknuto nakon prve ekshumacije 1965., a nakon toga smješteno u središte svetišta. Spomendan svetog Alojzija Orione slavi se 16. svibnja.

One comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)