Istvan Sándor rođen je u Solnoku, u Mađarskoj, 26. listopada 1914. u duboko religioznoj kršćanskoj obitelji. Njegovi roditelji Stjepan i Marija Fechete bili su praktični kršćani strogih moralnih principa. Bezbrižno djetinjstvo i osnovno školovanje, otkrivali su vedrog, nesebičnog dječaka spremnog na žrtvu i pomoć vršnjacima. Svetu misu redovito je pohađao u crkvi Srca Isusova u Solnoku koju su vodili franjevci, a u kojoj je bio ministrant i čitač.
Upravo u to vrijeme susreo se i sa salezijancima te upoznao duhovnost sv. Ivana Bosca koji ga je osvojio svojom ljubavlju prema siromašnoj mladeži. Divio se njegovu odgojnom umijeću i usvajao jednostavnu praktičnu, ali i duboku duhovnost. Po uzoru na Don Bosca počeo je okupljati djecu i mlade, spremao s njima recitacije, kazališne nastupe, a rado im je pripovijedao zanimljive i poučne zgode s ciljem da ih vodi i odgaja u kršćanskim krepostima. Salezijanski vjesnik pobudio je u njemu još veću znatiželju, pa se povezao sa salezijancima koji su djelovali u Budimpešti. U to je vrijeme, kao i njegov otac, radio na željeznici, no posao je ubrzo napustio i, uz dopuštenje roditelja, 1936. ušao u Salezijansku družbu, najprije kao aspirant i šegrt u tiskari, a ubrzo nakon toga i kao novak gdje je zapažen zbog svoje ozbiljnosti i profinjene duhovnosti.
Na kraju novicijata 1941. pozvan je u vojsku. Bilo je to burno doba i na njegovu su se domovinu nadvili crni oblaci neizbježnog rata. Neko vrijeme proveo je kao američki zarobljenik u Njemačkoj. Smisao za druge, osobito brigu za vječno spasenje, razvijao je i među vojnicima kao da je u oratoriju. Godine 1945. vratio se u domovinu i u Rácospaloti postao učitelj u tiskari, voditelj ministranata u župi Srca Isusova i asistent u oratoriju. Kad je komunizam pod vodstvom Mátyása Rákosia pokazao svoju zlu ćud 1949. započeli su progoni Crkve i oduzimanje materijalnih dobra. Sandór je pokušao spasiti tiskarski stroj i nešto skupog alata, ali kruti staljinistički režim sve je oteo i redovnike natjerao u bijeg, jer za njih sloboda više nije postojala.
Mnogi su, to što jesu, ostali u skrovitosti, tj, nitko nije smio znati da su Bogu posvećeni. Radili su kao čistači, na poljoprivredi i razne druge poslove samo da se održe na životu. Sandór se također pritajio i pod drugim imenom, zaposlen u tvornici deterdženata u Budimpešti, nastavio se baviti odgojem mladih svjestan kolikom se riziku izlaže. U ljeto 1952. policija ga je uhitila na radnom mjestu i odvela u zatvor gdje su ga mučili tražeći priznanje da je radio protiv države. Osuđen je i 18. lipnja 1953. obješen. Kada je 1990. komunistički režim pao, nova vlast smrtnu je osudu poništila, a Istvanu 1999. dodijelila i posebno odlikovanje. Njegov grob ni do danas nije pronađen.
Glavne odlike blaženog Istvana Sandora su vjernost pozivu do smrti, zauzetost za odgoj mladihi za njihov primjeran evanđeoski život te primjer vjerodostojnog svjedočenja okrunjenog mučeništvom.
Blaženim je proglašen 19. listopada 2013, a njegov spomendan slavi se 8. lipnja.