U vremenu kad se približava marijanski svibanj, osobito nam pažnja zaokuplja Marija i njezina majčinska ljubav koju gaji za sve nas, svoju djecu. U svom nasljedovanju Marije, njezine kćeri, Kćeri Marije Pomoćnice, nose duhovnu sliku majčinstva, tako važnu za odgoj djece i mladih. Primjer je toga s. Laura Meozzi, Časna službenica Božja, koja je u najtežim vremenima Drugog svjetskog rata, znala s pouzdanjem u Božju providnost, prijeći sve prepreke.
Laura je rođena u Firenci 5. siječnja 1873. godine u bogatoj plemićkoj obitelji, koja se ubrzo preselila u Rim. Razvila je osobitu ljubav prema Euharistiji i Presvetom oltarskom sakramentu, želeći često biti ujedinjena s Gospodinom. Tu ljubav prema Gospodinu, pokazivala je osobito djelima milosrđa prema potrebitima. Studirala je medicinu, jer je u tome prepoznala način kako služiti drugima. Kad joj je njezin duhovnik salezijanac rekao da ju Gospodin zove da postane Don Boscova sestra, provela je mnoge noći u molitvi kako bi prepoznala svoj poziv. S vremenom prepoznala je da je bio u pravu i da ju Bog poziva u posvećen život, kako bi 1895. započela svoj put prema tome da postane sestra Kćeri Marije Pomoćnice
Kao mlada sestra istaknula se kao učiteljica. Pokazivala jaku majčinsku brigu za sve učenice, a osobito prema mladima u oratoriju. Za svoje sestre, one koje su bile učiteljice i koje nisu, postala je veliki uzor jer je imala nevjerojatan dar za poučavanje i odgajanje. To je potvrđivala savjetom koji im je govorila: „Prvo uvijek budite majke, a potom učiteljice i odgojiteljice.“ Istaknula se svojim radom diljem Italije, osobito na Siciliji, gdje je radila 23 godine, sve do 1921. godine.
Kad je na Generalnom saboru družbe 1922. odlučeno da se krene u nove misije, Lauri je povjereno vodstvo prvih sestara u Poljsku i otvaranje prve kuće u Różanystoku. Tek što su stigle, u vremenu nakon Prvog svjetskog rata, preuzela je brigu o sirotištu u kojem je živjelo 80 djece, siročadi nakon Prvog svjetskog rata. Njezina blagost i jednostavnost pokazivali su u punom smislu duh Mornesea i salezijanskog duha. Djeca u oratoriju u Poljskoj dali su joj nadimak Mateczka, što znači mama, jer je u svom djelovanju bila upravo to, svima majka. Jedno od djece svjedočilo je: „Kad sam bila bolesna, Mateczka se brinula o meni kao da je moja prava mama.“ Lokalne vlasti bile su toliko impresionirane radom sestara, da su im poslale na brigu još 200 djece.
Neprestano je i nepokolebljivo radila, toliko da ju ni uvjeti ekstremnog siromaštva nisu spriječili da i dalje otvara kuće za potrebite. Počela je sa sirotištem, a nakon toga je počela otvara kuće za djevojčice i djevojke. Potom je počela otvarati škole, tečajeve šivanja, kuće za odgoj zvanja, novincijate, kuće za izbjeglice, progonjene i bolesne. Od 1922. do 1940. godine, otvorila je 9 prisutnosti sestara i formirala 110 novih sestara.
Gajila je nevjerojatno pouzdanje u Božju providnost, bez koje nikako ne bi uspjela. Osobito je isticala pobožnost prema Srcu Isusovu i često primanje Euharistije, koja može dati snagu za svakodnevni život. Njezin duhovni program bio je: „Voljeti i uvijek tražiti Gospodina; živjeti i raditi samo za Njega.“ Iz tog programa je proizlazila njezina nevjerojatna sposobnost tješenja, mudrost u vodstvu njezinih sestara, snaga i entuzijazam u suočavanju s preprekama, puna milosrđa i blagosti, u službi potrebnima.
Osobito u vrijeme Drugog svjetskog rata, živjela je svoj poziv s ljubavlju i nevjerojatnom hrabrošću. U vihoru rata, biti redovnica bilo je osobito izazovno. Laura je živjela obučena kao siromašna seljanka, a svoje je sestre vodila pišući im tajna pisma, poput Marije Mazzarello. Sestre su se nalazile u teškim iskušenjima: neke su pronašle zaklon u obiteljima, druge u salezijanskim kućama, neke su poginule u bombardiranjima, deportirane u Njemačku ili na Sibir. Laura je odbila vratiti se u Italiju. Kad su je pitali: „Osjećate li čežnju za Italijom?“, spremno je odgovarala: „Imam dvije domovine, Poljsku i Italiju. Ne mogu se odlučiti koju volim više.“ Odlučila je riskirati i ostati sa svojim sestrama Poljakinjama, dijeleći njihovu patnju. Suočila se sa zatvaranjem mnogih kuća, no sve je strpljivo podnosila. U tom teškom vremenu, njezino duhovno majčinstvo znalo je tješiti i pratiti mnoge djevojke i žene, koje su bile izgubljene u vremenu ratnih događanja.
Na kraju rata, kad su definirane nove granice Poljske, sestre su sa 104 djevojke morale u tajnosti pobjeći iz Vilniusa i „stare“ Poljske, sada sovjetskog prostora, u „novu“ Poljsku. Putovale su posebnim vlakom, iako mnoge od sestara i djevojaka nisu imale dozvolu za putovanje. Laura ih je hrabro vodila iako su svi bili svjesni opasnosti ako ih otkriju. Sestre su ju u strahu pitale kako će doputovati, kad postoji opasnost da ih otkriju i ubiju. „Ne bojte se, ja ću se moliti Mariji!“, rekla je Laura. To opasno putovanje trajalo je 16 dana, no pravim čudom, nitko nije otkriven.
Po završetku Drugog svjetskog rata, energično je krenula u obnovu uništenih prisutnosti, što je osobito dizalo moral obeshrabrenim lokalnim stanovnicima. Gubitak kuća, nije ju obeshrabrio, već je otvorila 12 novih zajednica. Čak je otvorila novicijat u Pogrzebienu, u starom dvorcu u kojem su nacisti pogubljivali žene i djecu. Tako se u tu kuću užasa, vratila molitva, radost i osmijeh.
No Laura je nakon svega proživljenog, postajala je sve umornija i bolesnija. Umrla je 30.kolovoza 1951.godine, te su joj ostaci pokopani u Pogrzebienu. Časnom službenicom Božjom ju je proglasio papa Benedikt XVI. 2011. godine.