Nalazimo se u vremenu kad se Europa suočava sa sve većim brojem migranata i izbjeglica, koji svoje mjesto za život i sreću pokušavaju pronaći daleko od svojih domova. Velika većina njih je muslimanske vjere, nasuprot kršćanske tradicije Europe. Vjerojatno se borimo s pomješanim osjećajima, ne znamo kako bismo, da se to od nas traži, trebali pristupiti tim ljudima, u prvom redu kao kršćani. Možda se pitamo kakav je suživot moguć i je li uopće moguć. No postoji jedan svijetli salezijanski lik, koji je život proveo okružen muslimanima, ali ga to nije spriječilo da ljubavlju i kršćanskim zalaganjem postigne cilj i umre na glasu svetosti.
Simon Srugi rođen je u Nazaretu 27. lipnja 1877.godine kao deseto od desetoro djece u obitelji Srugi. Kad je imao samo 3 godine, izgubio je oba roditelja u razmaku od samo nekoliko mjeseci, pa je brigu o djeci preuzela baka. Posjetio je 1888.godine sirotište u Nazaretu, koje je vodio svećenik Belloni. Taj svećenik bio je oduševljen Don Boscom, pa je na papin savjet postao salezijanac, te je potom njegovo djelo u sirotištu povjereno salezijanskoj kongregaciji. Simon je često odlazio u to sirotište, te mu se rad salezijanaca toliko svidio, da je sa 16 godina zatražio dozvolu da postane salezijanac.
Poslan je u agronomsku školu u Beit Gemàl, gdje je završio studij i novincijat, te je postao salezijanac, brat pomoćnik. Svoje vječne zavjete izrekao je 1900.godine. Cijeli život proveo je u oratoriju u Beit Gemàlu, radeći pedeset godina neumorno za mlade. Sve što je činio, činio je s velikom ljubavlju.
Po završetku Prvog svjetskog rata, donio je definitivnu odluku da će brinuti o napuštenima i bolesnima. Prepoznao je u prvom redu svoj poziv salezijanskog odgojitelja, znajući da djeca u sirotištu koje im je povjereno, još uvijek nose rane rata, neki još uvijek pamteći slike roditelja ubijenih pred njihovim očima. Često je govorio svojoj subraći: „Oni su maleni i napušteni. Mi moramo biti njihovi roditelji, pomoći im, ispravljati ih kad učine nešto pogrešno, ali im nikad ne smijemo učiniti nešto što će ih povrijediti. Moramo ih odgajati bez da koristimo šibu, udarce ili oštar jezik.“ Bio je učitelj mnogim malim Muslimanima koji su ga zvali “Mu’allem Srugi”, a za njega su govorili: “Dobar je kao najslađi med.”
Osim rada u sirotištu, vodio je brigu o lokalnom mlinu, gdje su mu poljodjelci iz cijelog kraja donosili žitarice da ih samelje, što je on činio pošteno, bez zakidanja i smireno, ma koliko puno posla imao. Također je bio bolničar, kako u okolici u kojoj se nalazilo pedeset sela, nije bilo doktora. Svi su bolesni dolazili k njemu, većinom oni najsiromašniji. Bio je živa slika Isusa Dobrog Pastira, koji se sažalio nad bijednima i nesretnima. Brinuo je o njima, čistio im rane, prao ih, odnosio se s njima s poštovanjem i ljubavlju, govoreći im uvijek o Isusu i Mariji. Bolesni su zato za njega govorili: „ Ostali liječnici nemaju blagoslovljene ruke kao što to ima brat Srugi. U njegovim rukama je prava snaga i slika Alahove nježnosti!“ Bio je tako brižan i dobar prema lokalnim muslimanima, da su oni običavali govoriti: „Nakon Alaha, odmah dolazi Srugi.“
Don Boscova želja za braću pomoćnike, bilo je da budu redovnici potpuno predani ljudima, koji će svojim djelima prenijeti Evanđelje. Srugi je upravo tako živio. Često su ljudi dolazili kako bi samo položio ruke na njih. Majke su donosile svoju djecu kako bi ih blagoslivljao. U vremenu u kojem je Srugi živio, nakon raspada Otomanskog Carstva, zemlju su razdirali sukobi. Simon je bio mirotvorac. Kad je nastao sukob ili svađa u selu, došli bi k Simonu: on bi bio sudac i izmiritelj zavađenih.
Svi su osjetili da Simonov život izvire iz svakodnevne komunikacije s Bogom. Zaista, kako bi mogao činiti sva ta djela, hranio se i snažio Euharistijom i razmatranjem Božje riječi. Svaki slobodni trenutak iskoristio bi da dođe pred Presveti Oltarski Sakrament, kako bi se zadržao i Njegovoj prisutnosti. Bio je živi primjer kako je razumijevanje i suosjećanje silno važno za život u duhu blaženstava. Kad je don Rua 1908.godine posjetio kuću u Beit Gemàlu, rekao je: “Dobro ga pratite, upijajte sve što radi, zapisujte događaje i njegova djela, jer se ovdje radi o pravom svecu. Vidjet ćete!”
Umro je iscrpljen od svog rada i malarije 27.studenog 1943. godine, kad je imao 66 godina. Zbog Drugog svjetskog rata na sprovod nije moglo doći onoliko ljudi koliko je željelo, no unatoč tome okupio se veliko mnoštvo. Velik je broj muslimana došao, tugujući za čovjekom koji je i za njih bio očigledno Božji čovjek. Njegovo je skromno tijelo, izmučeno od dobrih djela položeno u Beitgemalu, blizu groba sv.Stjepana. Proces njegove beatifikacije, a započeo je 11.svibnja 1964, a časnim slugom Božjim proglašen je 2.travnja 1993.godine.
Njegov nadgrobni spomenik nosi natpis: “Kristov učenik, koji je u životu utjelovio sliku poniznog i dobrog Pastira iz Evanđelja, dao se u potpunosti svima koji su mu povjereni!” Simon je imao suosjećanja za svoje učenike, siromašne, bolesne, neovisno koje vjere oni bili. Duboko je vjerovao da je svaka osoba Božje dijete. Ljudi su prepoznali u njemu ono Don Boscovo, ne samo da ih on voli, nego da se oni osjećaju voljeni.
Neka to i nama bude poticaj za budućnost koja je pred nama. Vjerni svome kršćanskom pozivu, ne skrivajući da smo Kristovi, prepoznajmo potrebe ljudi oko nas i budimo im milosrdni, kao što je Otac naš milosrdan. Simon Srugi neka nam bude putokaz, kako je moguć suživot i uvažavanje ostalih religija, koje će po nama prepoznati, da je Bog s nama. Časni sluga Božji Simon Srugi, moli za nas!