Udruženje ima svoje korijene u dalekoj prošlosti. U oratoriju su već prisutni suradnici. Don Bosco predlaže četvorici mladih da postanu suradnici u ostvarenju oratorijanskog projekta. Još 1850.g. u svom pismu papi Piju IX. izražava želju da bi njegovo „društvo“ sačinjavali svećenici i laici. Ova se njegova zamisao nije odmah ostvarila, najviše zbog straha od protestantskih „modela“, ali nakon što je odobrena Družba svetog Franje Saleškog 1874.g., don Bosco nastavlja raditi na ostvarenju svoje početne ideje o osnivanju zasebnog laičkog udruženja. Napisao je i program djelovanja pod naslovom Pridruženi kongregaciji svetog Franje Saleškog.
Udruženje je pod današnjim nazivom 1876.g. odobrio papa Pio IX., koji se i sam smatrao suradnikom. Tada je službeno osnovano Udruženje za koje je don Bosco napisao i Pravilnik za život salezijanca suradnika kao salezijanca u svijetu. Sam Utemeljitelj dao je i prve smjernice za duhovni život i rast suradnika u kršćanskom savršenstvu. U vremenu nakon Drugog vatikanskog sabora, kada se na poseban način isticala važnost angažiranog laika, oživio je smisao don Boscovih riječi iz davne 1886.g.: „Doći će vrijeme u kojem će ime suradnik značiti pravi kršćanin“.
03.11.1846 je iznimno važan i bitan za salezijansku obitelj, posebno za nas, salezijance suradnike. Mama Margarita, don Boscova majka, na današnji dan dolazi u njegov Oratorij kao pomoć u radu sa mladima. Dolazi kao suradnica. Prva salezijanka suradnica. Njezino „DA“ potaknut će mnoge kroz povijest da svoje „DA“ Bogu izraze kroz salezijance suradnike. Taj angažman laika koji je pristuan od samih početaka njegovog djela, oživio je ideju o tri grane kongregacije koja je i formalno prihvaćena 09.05.1876 godine.
„Nakon nekoliko mjeseci oporavka kod kuće činilo mi se da se mogu vratiti svojim ljubljenim sinovima. Mnogi su me od njih svaki dan dolazili posjetiti ili su mi pisali nagovarajući me da im se brzo vratim. Ali gdje da se nastanim? Bio sam otpušten iz Utočišta. Kojim sredstvima izdržavati ustanovu koja je iz dana u dan postajala sve složenija i skuplja? Od čega ćemo živjeti ja i oni koji su mi bili prijeko potrebni? U to su vrijeme ostale slobodne dvije sobe u Pinardijevoj kući te sam ih unajmio za svoju majku i sebe. – Majko, rekoh joj jednoga dana, trebao bih se nastaniti u Valdoccu, ali zbog osoba koje stanuju u toj kući ne mogu sa sobom povesti nikoga osim vas. Ona je razumjela kamo smjeram i hitro odgovorila: Ako ti se čini da je to Bož ja volja, spremna sam poći odmah. Za nju je to bila velika žrtva. Kod kuće, iako nismo bili bogati, bila je ona ipak gospodarica svega, svi su je voljeli i svi su je, i djeca i odrasli, cijenili poput kraljice. Unaprijed smo poslali nekoliko najpotrebnijih stvari, koje su zajedno s onima koje su već bile u Utočištu odnesene u novo obitavalište. Majka je napunila košaru rubljem i drugim nužnim stvarima. Ja uzeh časoslov, misal i nekoliko najvažnijih knjiga i bilježnica. Bilo je to sve naše blago. Pođosmo pješice iz Becchija prema Torinu. Kratko smo se zadržali u Chieriju i uvečer 3. studenoga 1846. stigli u Valdocco.“ (Uspomene iz Oratorija)
“Povijest salezijanaca suradnika seže u 1841. godinu kada je u gradu Torinu počelo okupljanje siromašne i napuštene mladeži…”
(Biografski memoari, sv. XI, str. 84-86)
„Čim je rad oratorija započeo 1841., bilo je vrlo entuzijastičnih i gorljivih svećenika i laika koji su priskočili u pomoć – jer bila je velika žetva koja je u tom trenutku izgledala obilna među mladim dječacima u opasnosti, u opasnosti gubitka i vjere i morala. Ovi su suradnici ili suradnici bili u svim vremenima naše povijesti oslonac i potpora djelima koja nam je Božja Providnost stavljala u ruke. Svi su se trudili raditi i uklopiti se u naš način života i običaje, ali postojao je opći zahtjev za pravilnikom koji bi služio kao temelj i spona za očuvanje jednoobraznosti i duha koji je prevladavao u našim ustanovama. Nadamo se da će ova želja sada biti zadovoljena ovom knjižicom (“Pravilnik za kooperante”). Ovo nisu pravila za svečane oratorije ili za obrazovne ustanove, koja se mogu naći drugdje); oni su veza kojom se katolici koji to žele mogu pridružiti salezijancima i raditi prema jedinstvenom i postojanom obrascu…
„Suradnicima se nazivaju oni koji žele vršiti djela milosrđa, ne u općenitom smislu, nego na konkretne načine, prema i slijedeći duh Kongregacije sv. Franje Saleškog. Jedan jedini suradnik sam može učiniti mnogo dobra, međutim plod je vrlo ograničen i u najmanju ruku kratko traje. S druge strane, ujedinjen s drugima, dobiva podršku, savjet, hrabrost, a često i uz malo truda dobiva mnogo, jer snage, makar i slabe, postaju jače kada su ujedinjene.
Otuda ona poznata izreka “Sjedinjenje nas čini snažnim…”, stoga će naši suradnici, slijedeći svrhu salezijanske Družbe, prema svojim mogućnostima preuzeti poslanje skrbi za mlade u opasnosti i napuštene, na ulici i parkovima, poučavati ih vjeronauku, ugostiti ih za vrijeme praznika ili blagdana, namjestiti ih na pristojne poslove i poštene šefove, voditi ih, savjetovati i pomagati koliko god je to moguće da postanu dobri kršćani i pošteni građani. Norme kojih ćemo se pridržavati u radu, a koje ćemo predložiti suradnicima, bit će dio sadržaja Salezijanskog biltena.”
- KAPITUL SDB)
„Svrha ove Udruge je ujediniti laike i svećenike u poduzimanju svega što će se smatrati pogodnim za veću Božju slavu i dobrobit duša. Sredstvo će biti revnost za Božju slavu i energično milosrđe da se upotrijebi sve što može duhovno i materijalno pridonijeti takvoj svrsi bez sebičnih interesa ili tašte slave. Svaki dobar kršćanin može pristupiti ovoj Udruzi sve dok je odlučan raditi u skladu s njezinim ciljem i sredstvima”.
(Biografski memoari, sv. XV, str. 500)
Svrha ove Udruge je okupiti dobre kršćane kako bi mogli koristiti građanskom društvu i poticati dobro moralno življenje, osobito među mladima u opasnosti… Ne samo da Udruga suradnika nije u suprotnosti s tradicijom trećoredaca, nego nadopunjuje ga. Sam papa Pio IX., govoreći o ovom pitanju, izjavio je: “Svijet je materijalno usmjeren i zato mu moramo pokazati nešto vidljivo”. U našem slučaju to se odnosi na naše suradnike. Primarni cilj trećoredaca svetog Franje Asiškog je posvetiti se djelima pobožnosti, a osnovno načelo suradnika je bavljenje milosrđem.
Oba ova cilja usmjerena su na Božju slavu i dobro duša.
Neprekidno su Generalni kapituli SDB-a raspravljali o suradnicima ili nekom od njihovih posebnih aspekata. Doista, Kongregacija im je, kao što će rasprava pokazati, posvećivala posebnu pozornost tijekom povijesti.
Prvi savjetnik Salezijanske obitelji, don Giovanni Raineri, pedantan i britak povjesničar, proučavao je kako se razvijala intuicija Don Bosca u prvih 21 generalnog kapitula SDB. Nekoliko zadnjih kapitula smo proučili mi i stavili nekoliko ključnih stavki bitnih za naše Udruženje.
Ovdje izdvajamo najznačajnije događaje koji se tiču razvoja Udruge, bez previše detalja.
Prvo stoljeće života Udruge (1876.-1976.), gledano kroz generalne kapitule SDB-a, osvijetlilo je sljedeće ideje.
Četiri razdoblja
Život Udruge u ovom prvom stoljeću može se podijeliti u četiri različita razdoblja:
Iz Pravila za suradnike koje je napisao don Bosco do 1920
Pobožni savez širio je i vidio salezijance suradnike u smislu sudjelovanja i pomaganja u salezijanskim djelima, osobito u njihovu gospodarskom pogledu; ali postupno, zbog povezanosti s hijerarhijom preko ravnatelja i dekuriona (vođa), osobito tamo gdje nije bilo salezijanaca, razvila se apostolska uključenost u Crkvu, posebno na lokalnim razinama.
Od Torinskog kongresa (1920.) do XVII GC (1947.)
U tom je razdoblju prevladavala suradnja s Družbom, osobito na gospodarskom planu, osobito zbog iznimnog procvata salezijanskih djela; Posljedično se u Pobožnoj uniji uvukla određena rezervisanost prema angažmanu u laičkom apostolatu, koji je u tom razdoblju ojačao u Crkvi. Zbog rata Udruga je doživjela određeni zastoj.
Od 1947. do SGC XX
Potaknuta laičkim apostolskim pokretima, novom teologijom i koncilskim poticajima, Pobožna unija se obnovila i poprimila oblik međunarodnog apostolskog pokreta u salezijanskom stilu. Nakon nekih papinskih intervencija i koncilski priznatog duha pluralizma, Pobožna je unija dobila puno priznanje u Crkvi. Nova vizija potaknula je kooperante da zatraže — i doista su dobili — veću autonomiju, suodgovornost i decentralizaciju u odnosu na Kongregaciju, na razini pokrajinskih i nacionalnih vijeća.
Od SGC XX nadalje
Tekuće ponovno pokretanje Udruge i perspektive Salezijanske obitelji u službi mjesne Crkve obnovili su odnos između Pobožne unije (Udruge) i Družbe.
Premda se ne odriču tradicionalnih, ustavnih i pravnih temelja njihova odnosa, taj se odnos također smatra ukorijenjenim u zajedništvu, u specifičnosti zajedničkog poziva, u duhu i poslanju, s obzirom na bratsku razmjenu duhovnih dobara i službe, usmjerene na oštriju duhovnu obnovu te na plodonosniji i djelotvorniji zajednički rad.
Važna razmatranja proizašla iz usporedbe između suradnika SGC XX. i Don Boscova
Nečije zalaganje za osobnu svetost ističe se i osnažuje ne samo kroz razne prakse osmišljene da pomognu u njezinu postizanju (dani sabranosti, duhovne obnove, razmatranje, revizija života), nego prije svega kroz istančan osjećaj poziva, stvarnosti koja bi trebala biti dobro poznat i pomno praćen, istančan osjećaj duha koji treba produbiti i živjeti, istančan osjećaj predanosti koju treba prihvatiti. Pojavile su se škole za formiranje kandidata koji se prijavljuju na „obećanje“, što je bio evidentan pokušaj povratka na don Boscovu ideju. Program za laičku salezijansku formaciju i literatura, na zahtjev SGC-a, dalje je razvio ovaj trend koji je već kodificiran u Novim propisima za apostolski život (RAL).
“Sekularnost” obogaćuje onoga koji od svog života u svijetu i svojih uobičajenih zanimanja čini 2.2. posebnom obvezom i živi svoj poziv kao pravi salezijanac-u-svijetu. Ovdje su također uključeni svećenici suradnici; ovo također otvara nove putove za svjetovne salezijanske ustanove, s obzirom na to da su Don Boscovi dragovoljci bili izdanak ogranka suradnika zvanih “zelatrici” u vrijeme don Rinaldija. Ukratko, dogodio se prijelaz iz predane svjetovnosti u posvećenu.
Decentralizacija, pluralizam, fleksibilnost, veća autonomija, suodgovornost, kvaliteta zastupanja, uz odgovaranje na zahtjeve socijalizacije i omogućavanje aktivnog uključivanja u Salezijansku obitelj, kao veću „zajednicu dobrih ljudi“ i usporedbu s Udrugom sv. suradnika novom liku Crkve i zahtjevima za zajedništvom — sve to ne ide protiv jedinstva nego osnažiti ga osjetnijim i trajnijim vrijednostima, rađajući hitnost traženja institucionalnog jedinstva obitelji.
Sjedinjenje s Družbom rezultat je postojanja istog Utemeljitelja, podupiranja nakane Utemeljitelja, jedinstva duha, istog poslanja i pripadnosti Salezijanskoj obitelji, spoznaje da je nemoguće biti potpuno sami sa sobom. ako nema drugih s kojima se možemo suočiti, razgovarati, komunicirati i surađivati. U ovoj perspektivi novi je naglasak stavljen čak i na priznanje Velikog predstojnika kao poglavara koji predstavlja Don Bosca i srce je Salezijanske obitelji. Jasno razlikovanje i integracija uloga povećava potrebu za ujedinjenjem kako bi se svatko mogao u potpunosti ostvariti.
Don Boscova volja za služenjem Crkvi osnažena je novim teološkim i salezijanskim spoznajama. Suradnik ne radi samo u Crkvi; obogaćuje ga svjetovnom dimenzijom karizme koju nosi u sebi, pridonoseći tako rađanju salezijanske duhovnosti, nove mogućnosti koja se nudi dušama; obogaćuje ga posebnim služenjem
— za mlade i obične ljude — unutar poslanja Crkve i prema don Boscovom pastoralnom stilu.
Suradnici se nude Crkvi za specijalizirano poslanje prema mladima i siromašnima, koji imaju posebno mjesto u Don Boscovom srcu i koje je Don Bosco smatrao svojom “žetvom”; mladi i siromašni su dva sektora u društvu prema kojima Crkva gleda s obnovljenim zanimanjem: mladi jer su oni budućnost; siromasi jer su oni prvi kojima je evanđelje upućeno.
Drugo, svoju misiju provode svojim stilom, don Boscovim kršćanskim humanizmom koji visoko poštuje ljudske vrijednosti što je obilježje misionarske Crkve II. vatikanskog sabora.
Neposredna suradnja s Družbom ostvaruje se u različitim oblicima: molitvom, uzajamnim ohrabrenjem u cilju obnove i vjernosti te razmjenom duhovnih dobara – što ide dalje od jednostavnog davanja duhovnih milosti; bez podcjenjivanja njezine vrijednosti, onaj tko je primio diplomu može zahtijevati takve usluge. Razlika između dobročinitelja i suradnika ne isključuje ekonomsku pomoć u salezijanskim projektima koji mogu postati čin solidarnosti među skupinama iste obitelji; međutim, dodaje se suodgovornost u različitim aktivnostima sve do preuzimanja upravljanja radovima SDB-a.
OPĆA POGLAVLJA XXI, XXII, XXIII
Tri generalna kapitula nakon SGC XX ne sadrže nove doktrinarne izjave o suradnicima. Naprotiv, pokušali su na praktičnu razinu dovesti implikacije koje proizlaze iz prethodnih poglavlja. Izašli su s jasnijom vizijom Zadruge i tražili su da se ostvare doktrinarna načela u vezi s Udrugom.
GC XXI
Don Ricceri je 1978. primijetio u svom izvješću GC XXI.: “Primjećuje se sve veći interes za salezijance suradnike i njegovu obnovu u cijelom salezijanskom svijetu, pa čak i izvan naših vlastitih zidova; međutim, pitanje je pravde točno odrediti neke situacije koje, ako se ne prepoznaju, mogu omesti ovaj proces.
Još uvijek postoji nedovoljna svijest kako kod pojedinaca tako i kod zajednica o prirodi ove grane Salezijanske obitelji. Na mnogim mjestima postoji strah da bi ova reorganizacija mogla dovesti salezijance do gubitka velikog broja dobročinitelja, koji se trenutno smatraju suradnicima… (Ukratko, SGC još nije dobio razumijevanje po ovom pitanju.)
Ponekad je izbor izaslanika loše obavljen, zanemarujući ljudske, salezijanske i redovničke kvalitete koje su potrebne da bi se mogle animirati skupine (osobito skupine mladih). Isto se može reći i za sredstva, utjecaj, vrijeme, autoritet uključene u ovaj rad.
Informacije dane salezijancima u formaciji o salezijancima suradnicima i prioritetima koji se daju suradnicima u odnosu na druge apostolske pokrete još uvijek su oskudne.
Ne vrši se adekvatna prezentacija mladima u centrima za mlade, oratorijima, župama, fakultetima i domovima o apostolskom zalaganju laika. To se također odnosi i na situaciju bivših učenika, voditelja naših aktivnosti i laičkih suradnika.
Salezijanska zajednica nije vrlo osjetljiva glede svoje dužnosti prema suradnicima; dužnost koju su joj povjerile Konstitucije i Regulative da brine o njima i učini ih suodgovornima za salezijansko djelovanje. To se posebno odnosi na suradnju koju su mladi kooperanti ponudili u tom pogledu.
Tome se pridodaje i nedovoljno poznavanje suradnika koje biskupi i župnici imaju, što je rezultiralo ograničenom nazočnošću suradnika u organizacijama i apostolskom djelovanju u mjesnim Crkvama, kako je istaknuto u zaključcima Kongresa.
GK XXI., razmišljajući dalje o temi “Salezijanci, evangelizatori mladih”, uvidjela je potrebu progovoriti o Salezijanskoj obitelji, kao nositeljici karizme i poslanja don Bosca; na poseban način ukazuje na suradnike i bivše učenike koji su napravili “odabir evanđelja”.
Slijedom toga, kapitul je potvrdio da će se više zalagati za formaciju ovih laika; također je izrazila želju da te osobe budu nazočne u najznačajnijim trenucima salezijanskog života SDB-a iu organizacijskim tijelima koja imaju odgojno-pastoralnu odgovornost.
Predložio je neke praktične upute u vezi s uključivanjem suradnika i bivših učenika u odgojno-obrazovni i pastoralni rad:
na provincijskoj i mjesnoj razini, provincijski poglavari i mjesni poglavari neka zajednicama vrate duhovnu i apostolsku snagu, čineći ih dinamičnim središtima djelovanja. Da bi to postigli, trebali bi kao delegate imenovati onu subraću s odgovarajućom spremom i sposobnostima;
prema planu koji su izradila pojedinačna vijeća (salezijanaca, suradnika, bivših učenika) tijekom sljedećih šest godina provincijski poglavar treba upoznati zajednice s mjerama koje treba poduzeti u pogledu odgojnog i zvanja pastorala suradnika i prošli učenici. Neka se uspostave norme i konkretni oblici kroz koje bi mogli biti suodgovorni za naše apostolsko djelovanje.
Neka salezijanci prihvate odgovornost za formaciju animatora za Salezijansku obitelj, promičući od početnih faza formacije znanje o Salezijanskoj obitelji i prenoseći njezin osjećaj vrijednosti i važnosti (br. 79).
GC XXII
Specifični djelokrug GC XXII. bila je revizija Konstitucija i Pravilnika s obzirom na njihovo konačno odobrenje.
Tema Salezijanske obitelji i njezinih skupina obrađena je samo s obzirom na tekstove u Konstitucijama i Regulativama; kapitul se bavio time što bi trebalo institucionalizirati ili što bi trebalo uključiti u salezijanske konstitucije i odredbe o suradnicima. To je provedeno “uz strastveno istraživanje i ozbiljne napore za pojašnjenjem”.
Slijede članci salezijanskih konstitucija i Pravila o suradnicima:
Don Bosco je nadahnuo početak golemog pokreta osoba koje na različite načine rade za spasenje mladih.
Sam je utemeljio ne samo Družbu sv. Franje Saleškog nego i Zavod Kćeri Marije Pomoćnice i Udrugu salezijanaca suradnika. Oni žive u zajedništvu jedni s drugima, dijele isti duh i s posebno različitim zvanjima nastavljaju poslanje koje je on započeo.
Zajedno s ovim skupinama i s drugima rođenima kasnije činimo Salezijansku obitelj.
Unutar ove obitelji, voljom Utemeljitelja, imamo posebne odgovornosti: čuvati jedinstvo duha i njegovati dijalog i bratsku suradnju za naše obogaćivanje i veću apostolsku učinkovitost. (Konst. 5)
Vijećnik za salezijansku obitelj i društvenu komunikaciju ima dužnost animirati Družbu u oba sektora.
U skladu s člankom 5. Konstitucija, on promiče zajedništvo između različitih skupina, poštujući posebnu narav i autonomiju svake. Osim toga upravlja i pomaže provincijama tzv da se i udruga salezijanaca suradnika i pokret bivših učenika mogu razvijati prema svojim statutima na području provincije. (Konst. 137)
Svaka zajednica treba osjećati svojom dužnošću povećavati i podupirati Udrugu salezijanaca suradnika za dobrobit Crkve. Ona bi trebala pomagati u formaciji svojih članova, promicati i širiti znanje o ovom posebnom pozivu, osobito među našim angažiranijim mladima i među našim suradnicima laicima. (Pravilnik 38)
… (Zajednica) treba pomoći onima (bivšim učenicima) koji su osjetljiviji na salezijanske vrijednosti da u sebi razviju poziv suradnika. (Pravilnik 39)
GC XXIII
Obrađujući temu odgoja za vjeru, ovaj je kapitul uvidio potrebu poziva salezijance da žive “u aktivnom i ažuriranom obliku, zajedništvu usmjerenja i inicijativa koje pripadaju Crkvi”. Jedan od pastoralnih prioriteta Crkve bilo je poticanje i uključivanje laika. Kapitul je istaknuo dva konteksta poticanja i angažmana laika: onaj odgojno-pastoralne zajednice i onaj Salezijanske obitelji. U smjernicama je tražio program formacije na provincijskoj razini za laike, koji bi posebnu pozornost posvetio formaciji članova Salezijanske obitelji. Zatražio je od glavnog predstojnika, preko odgovarajućih odjela svog Vijeća, da da smjernice za “Projekt laika” u Kongregaciji.