Elia Comini rođen je 7. svibnja 1910. godine u Calvenzanu, u pokrajini Bologna, roditeljima Claudiu i Emmi Limoni. 1914. godine obitelj Elie preselila se na mjesto nazvano “Casetta”, u župi Salvaro. Arhiđakon Salvara, monsinjor Fidenzio Mellini, kao vojnić u Torinu bio je vidjeti svetog Ivana Bosca, koji mu je prorokovao svećeništvo.
Monsinjor Mellini iznimno je cijenio Eliju zbog njegove vjere, dobrote i jedinstvenih intelektualnih sposobnosti. U suglasnosti s njegovim roditeljima, poslao ga je u salezijansku školu u Finale Emilia, gdje je Elia zatražio pridruživanje Salezijancima. Nakon novicijata u Castel de Britti, položio je prve redovničke zavjete 1926. godine. Iste je godine Eliaov otac preminuo. Od tog trenutka, Arhiđakon je bio njegov drugi otac. Studirao je u Valsaliceu, Torinu, a kasnije diplomirao književnost na Državnom sveučilištu u Milanu. 16. ožujka 1935. godine zaređen je svećenikom.
Utjelovio pastirsku ljubav don Boscova Don Elia Comini bio je svećenik i učitelj, apostol i odgojitelj mladih u salezijanskim školama u Chiariju i Trevigliu. Posebno je utjelovio pastirsku ljubav don Boscova i crte salezijanske ljubaznosti, koje je prenosio mladima svojim prijateljskim karakterom, dobrotom i osmijehom.
Ljeta 1944. godine vratio se u Salvaro kako bi pomogao svojoj starijoj majci i podržao monsinjora Mellinija. Područje je postalo epicentar rata između saveznika, partizana i Nijemaca, usred terora nad stanovništvom i gotovo potpune pustoši. Salvaresi i izbjeglice s tih mjesta uvijek su vidjeli don Eliu kao blisku osobu, spremnu za ispovijedi, revnu u propovijedanju, sposobnu iskoristiti svoj dar glazbenika kako bi učinila svete obrede radosnijima.
Zajedno s don Martino Capellijem iz Dehonijanskog reda, posjećivali su i spašavali izbjeglice, liječili ranjene, pokapali mrtve, sijali mir među stanovništvom, Nijemcima i partizanima, često i pod vlastitim životnim rizikom. U župu Salvaro, punu ilegalnih izbjeglica, stigla je vijest da su, nakon sukoba s partizanima, strašni SS zarobili 69 ljudi, među kojima su sada umirale osobe kojima je trebao pružiti utjehu.
Pod neprijateljskom paljbom Don Elia i don Martino uzeli su svete uljeve i krenuli tamo, pod neprijateljskom vatrom. Uhvaćeni su jer su ih smatrali špijunima partizanima i bili prisiljeni na prisilan rad. Držani su s drugim taocima u štali. Don Elia, s herojskom pastirskom ljubavlju, odbio je ponuđenu slobodu kako bi ostao uz druge zatočenike.
Rekao je: “Ili oslobađate sve nas ili nikoga!” Suđeni su i nepravedno optuženi. Prije svoje egzekucije, don Elia i don Martino, kao što su to učinili i biskup Versiglia i don Caravario, ispovjedili su jedan drugome. Zatim je don Elia javno izrekao oprost drugim taocima koji su odgovorili križnim znakom. Njegovo tijelo potom je bačeno u Rinu.