Rodolfo Komorek rođen je 11. kolovoza 1890. u Bielsku u poljskoj Šleziji koja je tada pripadala Austriji. Bio je treće od sedmero djece Giovannija i Agnese Goch, istinski kršćanskih roditelja.
Sa 19 godina upisao se u sjemenište, gdje su ga uspoređivali sa Svetim Ludovikom. Sa 24 godine zaređen je za svećenika u biskupiji Breslavia. Tijekom Prvog svjetskog rata bio je vojni kapelan u bolnici, a po vlastitoj želji i na frontu.
Tri godine bio je župnik u Frystaku, gdje je svjedočio svojoj siromaštvo, molitvi i apostolskom zaru. Njegov ispovjedaonica uvijek je bila prepuna. Fra Rodolfo bio je voljen i poštovan od svih, posebno djece.
SA 32 GODINE, TRAŽI DA SE PRIKLJUČI SALEZIJANCIMA Kada je imao 32 godine, zatražio je mogućnost ulaska u Salezijansku Kongregaciju, a 1922. godine započeo je novicijat. Želio je biti misionar. Iz tog razloga, u listopadu 1924. poslan je u San Feliciano u Brazilu kako bi se brinuo o poljskim doseljenicima i onima kojima je bila potrebna vjerska pomoć. Isticao se kao iznimni evangelizator i ispovjednik.
MISIONAR U BRAZILU Zvali su ga “sveti otac”. Bio je primjeran u življenju svoje zavjetne siromaštva toliko voljene od Don Bosa. Živio je u zajedništvu s Bogom u prisutnosti Gospodnjoj. Govorilo se o njemu: “Nikada nije viđen čovjek koji toliko moli.” I ponovno: “Njegova klečanja vrijedila su kao propovijed, a način na koji bi kleknuo na pod uvjerio nas je u njegov izvanredan duh pobožnosti i odricanja.”
ISTAKNUO SE SVETOŠĆU Boravio je u različitim salezijanskim zajednicama i župama. Poslan je kao ispovjednik u salezijanski studentski dom u Lavrinhasu, gdje se istaknuo svojom svetošću. Predavao je 28 sati tjedno. Dom za odmor Svetog Josipa dos Campos bio je posljednja faza njegovih 25 godina misije. Bio je sretan, u posljednjih osam godina svog života, posvetiti se potpuno Bogu, sve do posljednjeg trenutka, kada je umro sa plućima zahvaćenima tuberkulozom.
UMIROVLJEN S TUBERKULOZOM Svaki dan je pomagao drugima obavljajući svoje svećeničko poslanje među bolesnicima. Spavao bi na nekoliko drvenih stolova. Svoje posljednje dane provodio je stalno moleći. Želio je da se njegovi lijekovi, već beskorisni za njega u tom stadiju, daju siromašnim ljudima koji ih ne bi mogli nabaviti drugačije. Nije prihvaćao ni kisik ni vodu.
LJUBAV PREMA Euharistiji, NEUMORNA SLUŽBA BLIŽNJEMU Preminuo je u dobi od 59 godina 11. prosinca 1949. godine. Pokopan je u Svetom Josipu dos Campos, gdje su njegova duboka pobožnost – posebno ljubav prema Euharistiji, neumorna služba bližnjemu i duh pokore oblikovali i i dalje oblikuju generacije vjernika