Kršćanski junaci ne umiru mrzeći, nego ljubeći
Kršćanski junaci ne umiru mrzeći, nego ljubeći

Kršćanski junaci ne umiru mrzeći, nego ljubeći

Sv. Nikola Tavelić je nakon službe u Bosni otputovao kao misionar u Palestinu, s željom i nadom obraćenja braće muslimana. Prije odlaska oprostio se sa svojim rodnim gradom, rodbinom i dragim ocima šibenskog samostana, sluteći da više nikada neće vidjeti tu dragu zemlju. Kad je posljednji put obuhvatio pogledom drage obale i vidio krvavožarko sunce kako pada iza rodnih gora, vjerojatno je naslutio žarkokrvavi plamen koji će uskoro sažgati njegovo tijelo. Išao je na istok, a plovio je prema svom zapadu.

Kod svetaca je sve veliko – i slutnje i nade. Sposobni su vidjeti unaprijed. Oni ne bježe pred teškoćama, nego ih traže. Bacaju se u bezizgledne situacije. Ljubav ih goni u nepoznato. Postoje trenutci u kojima smrt mora prestati biti zapreka za djelovanje. Sv. Nikola Tavelić nije bio opterećen time koliko će dugo živjeti, nego kako će plodno umrijeti. Ako onima za koje živi više koristi smrt nego život, on će je odabrati – smiješeći se.

Dana 11. studenog 1391. sv. Nikola Tavelić zaputio se s trojicom svoje braće iz samostana u Sionu prema Omarovoj džamiji u Jeruzalemu. Slavio se veliki blagdan Kurban-bajram i grad je vrvio od muslimanskih hodočasnika. Njih četvorica su s proglasima u ruci došli pred kadiju odlučno mu govoriti o snazi i istini katoličke vjere, ne bi li ga zapanjili i prisilili na razmišljanje. To je bila taktika juriša u kojoj se osvaja ili pada. Ali, svi drugi putovi ne vode ni do čega – tako je sv. Nikola ocijenio situaciju. Njihova je namjera bila sveta, velikodušna i nesebična, a žrtva junačka. Nazvali su stvari pravim imenom – uz cijenu života.

Budući da su odbili kadijin zahtjev opoziva svojih izjava i prelaska na islam, uslijedio je proces mučenja i smrti. Njihova su tijela prvo ležala polumrtva na tlu, zatim privezana za stupove i bičevana. Nakon toga su ih bacili u tamnicu te predali u ruke krvnicima s isukanim sabljama, koji su njihova tijela raskomadali u trenutku. Bacili su ih u već pripravljeni oganj, ali dijelovi tjelesa nisu izgarali. Bezuspješno su ih spaljivali čak tri puta. Kao što slušamo u današnjem psalmu, Gospodin zaista nije dao da se raduju nad njima dušmani!

Naš Nikola podnio je smrt da drugima omogući život. Može li nešto veće i uzvišenije učiniti čovjek? Za koga se žrtvovao? Upravo za tadašnje protivnike kršćanskih misli i djela. Važno je istaknuti – kršćanski junaci ne umiru mrzeći, nego ljubeći. Ne prijeteći se, nego opraštajući i ne sa psovkom, već s molitvom na usnama – radosno. Takve junake nema nitko drugi. Mnogo je junaka u povijesti koji su herojski umrli za svoja uvjerenja, ali su mrzili svoje mučitelje i tražili od potomstva osvetu za svoju glavu. Sv. Nikola Tavelić znao je da krv mučenika nikada nije uzaludna. Tko zna kada i gdje će Bog primijeniti njihove zasluge! Umrijeti se isplati samo za ljubav, samo je ona smisao, bogatstvo i radost života. Sve drugo je manja ili veća iluzija.

Prema životu našeg prvog hrvatskog sveca, vidimo da je moguće živjeti radosno i u boli i u patnji – kada znamo da je žrtva koju danas podnosimo zalog za buduće milosti.

Danas smo navikli živjeti u ugodi, zonama komfora i vlastitih užitka. Čak i male svakodnevne žrtve, pokore i boli smetaju nas i žuljaju te gotovo instinktivno činimo sve da prestanu i da pobjegnemo od njih. Koliko se često sjetimo prikazati Bogu neku muku koju prolazimo, malu ili veliku – bilo da je riječ o „teškom“ kolegi na poslu ili bolesti u obitelji i strpljivo ju podnositi? Prepoznajem li svoje križeve i nosim li ih radosno? U sljedećih nekoliko minuta pokušaj promisliti o svojim križevima. Daj svakome od njih „ime“, zamisli veličinu. I zamoli Gospodina za snažnija ramena i radosnije srce za tvoje hodočašće u došašću.

2 Comments

  1. Kaja

    “Zamoli Gospodina za snaznija ramena i radosnije srce za tvoje hodocasce u dosascu.” Razmisljm, koliko sam spremna odreci se svoga komfora i vlastitog komoditeta, da bi bila drugima na usluzi, da bi sa Radoscu primala sve sto me susrece? Uvjek kad u tome uspijem, osjecam milost i puninu zivota. Fascinirana sam zivotom sv. Nikole, koji je s radoscu i mirom svjesno isao u smrt. Nemam tu hrabrost, ali se trudim, biti u Bozjoj prisutnosti, zivjeti Radosno svoju svakodnevnicu, biti blaga i pomagati drugima oko sebe, UVJEK kad mi se pruzi prilika. Gospodine, HVALA Ti za tu svjesnost, da si uvjek tu, da me razumjesi da me Tvoja sveta ruka USMJERAVA!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)