“Tvoja te vjera spasila”

Evanđelje po Luki

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

RAZMATRANJE

U tišini svakodnevnog života, susrećemo Isusa na neočekivanim mjestima. Evanđelje o susretu Isusa i gubavaca otkriva nam dubinu Božje ljubavi i milosrđa. Gubavci su bili izopćeni, progonjeni bolom neizlječive bolesti, ali i društvenim izgnanstvom. Njihov je susret s Isusom bio vapaj nemoćnih, krik potrebitih. Kao i gubavci, i mi nosimo svoje terete, svoje rane koje često skrivamo od svijeta. No, poput njih, imamo priliku susresti Isusa i pronaći ozdravljenje u Njegovoj prisutnosti.

Sveti Alojzije Variara, često nazivan “anđelom gubavaca”, postao je svjetlo u tami tih obespravljenih života. Njegova svetost ne proizlazi iz spektakularnih djela ili herojskih podviga, već iz jednostavnosti i predanosti svakodnevnim susretima. Varirarina ljubav prema gubavcima nije bila samo gesta milosrđa, već duboka predanost služenju onima koje je društvo odbacilo.

U našim vlastitim susretima s gubavcima današnjice, možda ne u doslovnom smislu, već u obliku onih koje društvo odbacuje, nalazimo priliku da hodamo stopama Alojzija Variare. Njegov život nas potiče da ne zaziremo od susreta s bolnim, odvojenim i odbačenim. U tim trenucima, gdje god se nalazili, možemo postati poslužitelji ljubavi.

Evanđelje nam priča o tom susretu između Isusa i gubavaca, gdje je Isus, protivno društvenim normama, pružio svoju ruku ljubavi. Gledao je iznad bolesti, iznad izolacije, i vidio čovjeka. Njegov dodir bio je iscjeljujući; ruka koja je vraćala dostojanstvo onima koji su bili lišeni istog.

Variarino posvećenje gubavcima nije bilo samo fizičko. Bio je to poziv na prepoznavanje lica Kristova u svakom gubavcu našeg vremena. Kao da je sam Isus hodao s Variarom, hrabreći ga u teškim trenucima, dijeleći s njim radosti služenja i boli odbačenosti.

Razmatrajući ove stvari, pitamo se koliko često propuštamo priliku vidjeti Kristovo lice u onima koji su društveno marginalizirani, u onima čije patnje ne osjećamo izravno. Variara nas uči da svetost nije rezervirana samo za velike događaje, već je često skrivena u tišini naših susreta s onima kojima je potrebna ljubav.

U ovom Božićnom vremenu, gdje svjetla bljeskaju i radost ispunjava srca, neka nas život Alojzija Variare potakne da donosimo svjetlo onima u tamnim kutovima života. Neka naša ljubav bude poput Isusove ruke koja dodiruje srca obespravljenih. Svetost u svakodnevnici ne znači spektakularna djela, već jednostavno ljubiti, služiti, biti prisutan u životima onih koji to najviše trebaju.

Ovog Božića, neka nam Variara bude uzor kako postati “anđeli gubavaca” u svijetu u kojem živimo. Neka naša ljubav bude odraz Božje ljubavi, koja se daruje ne birajući mjesto i vrijeme. U toj jednostavnosti susreta, u malim trenucima ljubavi, možemo doživjeti istinsku svetost koja će ozariti svakodnevicu naših života.

Više o ovome svecu možete pročitati na sljedećem linku: Variara