Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući

EVANĐELJE

Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on svjetlo, nego – da posvjedoči za svjetlo. A evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist.« Upitaše ga nato: »Što dakle? ­Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li prorok?« Odgovori: »Ne.« Tada mu rekoše: »Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: ’Poravnite put Gospodnji!’ – kako reče prorok Izaija.« A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate – onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.

RAZMATRANJE

U našem hodu kroz došašće, osobito nedjeljama, stalan nam je suputnik sv. Ivan Krstitelj. Posljedni prorok i Isusov prethodnik, koji je pripravljao narod na dolazak Mesije i najvještao da je sve ono što su generacije očekivale sada tu, tek što se ne ostvari pred njihovim očima. On ih poziva na obraćenje, bez lažnog predstavljanja većim nego što mu je to Bog u namijenio, dajući im upute što im je činiti. Poziva ih na obraćenje, na krštenje, kako bi upoznali Svjetlo koje je jedino svjetlo istinito. On ponovno naviješta to svjetlo koje su već i prije proroci naviještali, ali je njihov navještaj ostao neprepoznat. O njemu Izaija kaže: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja.” (Iz 9,1), a sv. Ivan Evanđelist će u Proslovu reći: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.” (Iv 1, 9-10)

Motiv svjetla toliko je jasan u periodu došašće, osobito jer je to vrijeme kada je u prirodi većinu vremena mrak i svjetlo je potrebno kako bismo mogli živjeti i obavljati svoje svakodnevne dužnosti. Na neki način svjetlo je nužno kako bismo funkcionirali, a jednako tako u duhovnom životu, ako ne pronađemo Svjetlo, nećemo moći duhovno rasti. Pomoć su nam na tom putu oni koji su svojim životom posvjedočili za Svjetlo, slično kao sv. Ivan, da svi vjeruju po njemu. Takva svjedokinja bila je sv. Marija Mazzarello, u svom kraju Mornese nedaleko Don Bosca, koja je sjala toliko jako, da nitko nije mogao biti imun na njen žar. Isticala se radom, trudom, vjerom, molitvom, od najranijih dana. Nije se plašila ni tifusa koji je harao i odnosio živote, već je hrabro išla njegovati svoje sumještane, te je naposljetku i sama oboljela. Ta je bolest odnijela njezinu fizičku snagu, te je morala prepoznati svoj novi poziv, u kojem će se tražiti jedna druga vrsta snage. Šetajući i preispitujući svoje poslanje imala je viđenje u kojem je vidjela veliku zgradu s dvorištem, mnoštvom djevojčica koje trče i igraju se i začula glas: „Tebi ih povjeravam.“ Ono što je kasnije povjerila najboljoj prijateljici Petronili, jednostavan je sažetak onog što želi ostvariti: „Skloniti djevojčice od opasnosti, učiniti ih dobrima, a napose ih naučiti da upoznaju i ljube Gospodina:“ Bio je to projekt kršćanskog odgoja djevojčica, koji se ostvario u susretu s Don Boscom, koji je odmah prepoznao Svjetlo Isusovo koje po Mariji Mazzarello djeluje za ovu skupinu mladih, koja se nadopunjuje s njegovim radom za siromašne dječake. Tako je Marija postala suutemeljiteljica družbe redovnica, za koje je Don Bosco rekao da treba biti živi spomenik Mariji Pomoćnici, u radu za spas mladih duša.

U došašću, kada umjetna, blještava i napadna svjetlost svijeta sa svih strana iskače, uspijevamo li mi u svom životu vidjeti i prepoznati Svjetlo istinito? Čini li naše opredjeljenje za Svjetlo razliku u okolini u kojoj se nalazimo, da ono rastjeruje mrak i postaje prepoznatljivo svjedočanstvo svima koji nas susreću? Radost je znak srca koje snažno ljubi Gospodina, znala je govoriti sv. Marija Mazzarelo i time nas pozvala da naše življenje bude drugačije, da nas nosi Svjetlo Gospodnje, koje iz naše nutrine sjaji toliko, da ga je nemoguće ignorirati. Neka nam u tome budu poticaj za djelovanje riječi sv. Mateja: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.” (Mt 5, 14-16)

Više o utemeljiteljici Kćeri Marije Pomoćnice možete pročitati na linku: Marija Mazzarello