Jučer usnuh drugi san. Cijeli dan sam ispovijedao. Bijah zaokupljen svojim dječacima. Uvečer legoh, no nikako nisam mogao zaspati. Bijah u polusnu i tek nakon nekoliko sati usnuh. Pričini mi se kako se nalazim kod ograde i promatram dječake na dvorištu. Vidio sam sve koje su gavrani izranili. Zatim se pojavi jedna osoba s posudicom u kojoj imaše balzam. Uz pratnju druge osobe koja je nosila ručnik obilazila je ranjene dječake. Nakon što su se namazali balzamom, ozdraviše.
Ali, bilo je i dječaka koji su se klonili ovih dviju osoba i nisu htjeli njihove pomoći. Najviše me zabrinulo što je takvih bio priličan broj. Htio sam im imena zabilježiti na komadić papira kako bih ih lakše zapamtio. No, dok sam pisao, probudih se u postelji. Unatoč tome zapamtio sam sve i svih se sjećam. Možda bih se mogao zabuniti samo glede nekih. Po svom običaju, reći ću im to na uho. Nastojat ću ih nagovoriti nek izliječe svoje rane.
(M.B. VII. str. 650. god. 1864.)
Doživjeh nekad davno da su nada mnom iživjela petorica. Sram i ljudski obziri bili su kamenom spoticanja te sam dugih 15 godina potiskivao taj događaj u sebi.
U jednome trenutku osjetio sam da ne mogu dalje i da je došlo do izgaranja, da je ono što sam potiskivao izjelo poput kiseline moju unutarnjost.
Danima sam plakao, odlazio na duhovne susrete, na razgovore sa svećenicima, ali i kod specijalista tzv. normalne medicine. Svi su se složili da sam izdržao toliko ekstremno dugo vremena iz jednog jedinog razloga – iskreno sam oprostio tim ljudima koji zasigurno nisu bili svjesni velikog grijeha prema Bogu i prema čovjeku koje učiniše meni.
Zaborav je mnogo teži, ali oprost je pravi put zaliječenja rana.