Rupčić čistoće

U noći od 14. na 15. lipnja sanjao je Don Bosco:

Sanjao sam – nalazim se na propovjedaonici u našoj crkvi,  spreman za propovijed. Dječaci su sjedili na svojim mjestima.  Oči su im bile uprte u mene. Nestrpljivo su čekali moju  propovijed. No, ja nisam znao o čemu bih govorio i na koji način  započeti. Nastojao sam se prisjetiti neke misli, ali… ništa. Nakon  tolikih godina propovijedanja, tako smeten zastadoh malo vremena u neprilici kao nikad prije. 

Najednom sam vidio kako se ova naša crkva pretvara u  dolinu… i ugledao sam lijepu palaču s balkonima i terasama. Sve  je bilo krasno. Pred palačom se prostirao trg. Na jednom kutu trga opazio sam veliki broj dječaka koji su bili zbijeni i stajali su oko neke Gospođe, koja je davala svakome po jedan rupčić. Pošto su primili rupčić, skakutali su i postavljali su se u red na drugoj terasi s ogradom. I ja sam se približio Gospođi i čuo kako je, dijeleći rupčiće, svakom pojedinom dječaku govorila:

– Nemoj ga nikada razviti kad puše vjetar. Ako te pak vjetar  iznenadi nakon što si već razvio rubac, odmah se okreni na desnu stranu, nikad na lijevo.

Promatrao sam i ugledao jednog dječaka koji je izvlačio svoj rupčić. Pokazao ga je Gospođi. Tako su činili i drugi dječaci, jedan za drugim, sve dok nije bilo vidljivo kako svi drže razvijene rupčiće. Rupci su bili veliki i vezeni zlatnim vezom. Na njima se moglo čitati riječi koje su bile napisane zlatnim slovima i ispunjale cijeli prostor. Glasile su:

REGINA VIRTUTUM – Kraljica kreposti.

Najednom je sa sjeverne strane zapuhao povjetarac koji je prerastao u orkanski vjetar. Tek je započeo puhati, a neki dječaci brzo ukloniše i sakriše rupčić. Drugi su se okrenuli na desnu stranu. Treći su ostali nepomični s ispruženim rupčićima. Pošto je vjetar postao sve snažniji, pojavio se oblak koji je ubrzo zasjenio cijelo nebo. Zatim se podigao snažan vihor, udarila je oluja, užasno je zatutnjalo. Počela je padati tuča, zatim kiša i na koncu snijeg.

Međutim, mnogi su dječaci stajali s razvitim rupčićem. Tuča je udarala u njih te ih sve izrešetala. Isto su činile i kišne kapljice i snježne pahuljice, jer su imale neke šiljke. U jednom trenutku svi su rupčići bili prorešetani i nisu više bili lijepi.

Ovaj događaj potaknuo je u meni silno čuđenje i nisam znao nikako protumačiti taj događaj. Najčudnije je, što sam približivši se tim dječacima koje inače nisam poznavao, pozorno motreći prepoznao sad svakoga od njih. Bili su to moji dječaci iz Oratorija. Pošto sam im se još više približio, pitao sam ih:

– Što ti radiš ovdje? Jesi li to zaista ti?

– Da, ja sam! Gledaj! Vidi i ostale! 

Otišao sam onamo gdje je bila Gospođa koja je dijelila rupčiće. Tu su stajali neki ljudi te ih upitah što bi sve to moglo značiti. Gospođa se okrenula prema meni i progovorila:

– Nisi li vidio što je bilo napisano na onim rupčićima?

– Jesam. Regina virtutum – Kraljica kreposti.

– A znaš li zašto?

– Naravno, znam.

– Onda dobro: ovi dječaci su izložili krepost čistoće vjetru napasti. Neki, čim su ga opazili odmah su pobjegli. To su oni koji su sakrili rupčić. Drugi, iznenađeni i ne imajući vremena za skriti rupčić okrenuše se na desnu stranu. Ovi se u opasnosti utječu Gospodinu okrećući neprijatelju leđa. Treći su na udar napasti ostali s otvorenim rupčićem, i ona ih je uvela u grijeh. Pred ovim prizorom ostadoh žalostan, skoro očajan, videći tako mali broj onih koji su sačuvali tu lijepu krepost. Kad sam se smirio, upitao sam:

– Kako to da su rupčići bili izrešetani ne samo od tuče nego i od kiše i snijega? Zar ove kaplje i snježne pahuljice ne znače male i lako otpustive grijehe?

– Zar ti ne znaš, ovdje nema malenkosti. Ipak, ne žalosti se. Dođi i vidjet ćeš!

Tada sam vidio kako su rupčići onih koji se okrenuše na desno postali uski i posve pokrpani. Više se nije vidjela niti jedna rupa. A Gospođa je govorila:

– Evo onih koji su imali nesreću pa su izgubili lijepu krepost  nevinosti, ali su to popravili dobrom svetom Ispovijedi. Drugi, koji se nisu okrenuli, žive u grijehu, u stalnoj pogibli vječne propasti. Konačno mi je rekla: “Nijednom nemoj reći nasamo,  nego ih sve zajedno upozori”. (M.B. VI. str. 972. god. 1861.)