Dana 4. lipnja 1887. godine, Don Bosko je ispripovijedao:
Prije nekoliko dana sanjao sam, vidim Gospu koja mi je spočitavala moju šutnju glede dužnosti milostinje. Rekla mi je kako su mnogi svećenici otišli u propast jer nisu ispunjavali vjerno dužnosti koje nalažu 6. i 7. zapovijed. Posebno je ustrajala nad zlouporabom bogatstva. Ovo su Marijine riječi:
– Zašto se svećenik boji s propovjedaonice opomenuti na dužnost: podijeliti suvišak siromasima!? Bogataši gomilaju zlato u riznice, a kad bi davali od svog suviška, bio bi veći broj izabranika!
(M.B. XVIII. str. 361. god. 1877.)
U knjizi Propovjednika u 6. poglavlju lijepo je opisano kako “ima još jedno zlo pod suncem i teško tišti ljude”.
Vrlo zanimljiva usporedba bogataša, kojem Bog udijeli bogatstvo, blago i počasti, istovremeno mu ne udijelivši da u tome i uživa, sa nedonoščem “od onoga koji bi rodio stotinu djece i živio mnogo godina, a sam se ne bi naužio dobra niti bi imao pogreba;”.
Nedonošče koje ništa od bogatstva nije vidjelo, ni sunca, ni mjeseca, spokojnije je od onog koji je sve vidio, a nije uživao – obojica skončaju na istom mjestu.
Tu bibličar nastavlja (8. i 9. redak)
“Jer po čemu je mudrac bolji od luđaka i što reći o siromahu koji se umije držati pred ljudima?
Bolje je očima vidjeti nego duhom lutati. I to je ispraznost i pusta tlapnja.”
Osobno smatram da je potrebno udijeliti siromahu, ali, kao sve u životu, činiti s mjerom. Znam ljude koji su, da bi udijelili siromasima, sami se zadužili, a to Bog od nas zasigurno ne traži.
Hvaljeni Isus i Marija!