Noću 1. svibnja 1861. godine, sanjao je don Bosko san koji je trajao oko šest sati. Čim se razdanilo, ustao je iz kreveta ispisati glavne događaje i imena osoba koje su mu dolazile u snu. Kako bi san ispripovjedio u cijelosti, upotrijebio je tri uzastopne večeri. 2. svibnja je pripovijedao prvi dio koji je trajao oko tri četvrt sata. Uvod će kao obično biti malo nejasan, ali razotkrit će nam se na završetku. Taj izvanredni san odnosi se na rađajuću Družbu i njezinu mladež. I u ovom je snu tajanstveni Voditelj koji se neće identificirati.
Ovaj mu je donio neki stroj – kolo – s ručicom i velikom lećom, širokom oko pola metra. Tu je u njoj don Bosko mogao vidjeti duševno stanje svojih dječaka i budućnost svoje Družbe.
Od prva dva dijela navest ćemo sažetak u kojem ćemo promišljati, kako se vidi u tim okretajima kola, jasni dar gledanja u duše. Voditelj zapovjedi neka okrene ručicom kolo i po svakom okretaju on gleda kroz tajanstvenu leću i vidi svoje mladiće u najrazličitijim stanjima: vidi dobre odijeljene od zlih, i njihove manjkavosti i poroke kojima su se podavali. Vidio je i one koji će ostati s njim, pripravni na posao kojeg će im odrediti. Vidi i one koji će ga nakon trenutačnog oduševljenja napustiti. Kod prvih mu je bilo jasno pokazano stanje duše, a kod drugih njihovo zvanje.
Nakon ispričanog sna dječacima, sljedećih dana dolazili su mu s pitanjem kakve ih je vidio u snu. Duhovni utjecaj na vladanje dječaka bijaše izvanredan, kako kaže životopisac, tako jak da ne bismo mogli takvo nešto očekivati ni od najuspješnijih pučkih misija. Među savjetima što ih je dao Voditelj don Bosku bio je ovaj: “Kada s propovjedaonice progovoriš dvije riječi, jedna neka bude o dobroj svetoj Ispovijedi”.
Slijedi proročki dio snova koji je najzanimljiviji. Za don Boska to nije bilo ništa posebno, jer je već 1856. imao kratke, značajne snove. Sanjao je kako se nalazi na nekom trgu gdje je bio postavljen stroj s kotačem. Voditelj mu je protumačio kako to predstavlja njegov Oratorij. Zapovjedio mu je neka kotač zavrti ručicom. Na prvi okretaj čuo se tek mali šum.
– Što to znači? – upitao ga je svetac.
– Svaki okretaj, odgovorio mu je Voditelj, označuje deset godina života tvojega Oratorija…
– Zavrti još četiri puta. Kod svakog okreta šum je rastao. Don Bosku se učini kako se drugi obrtaj čuje po Torinu i po cijelom Piemontu, treći po Italiji, četvrti po Europi, peti po cijelom svijetu.
Sve se to brzo dogodilo, kao navještaj o budućnosti rađajuće Družbe. U ovim drugim snovima nije bilo nikakvog uznemirujućeg šuma ni štropota. Sve bijaše jasno s obzirom na položaj i na ljude. Tajanstvena leća, što mu je dao Voditelj, okretajem kotača čudesnim je načinom pokazala budućnost njegovih ustanova.
Najprije mu je Voditelj naredio:
– Zavrti kotač deset puta! Pazi, neka broj bude točan, a onda pogledaj. Don Bosko je deset puta okrenuo ručicom kotač, a zatim je u drhtanju promatrao što će se pojaviti u leći. Divno! Vidio je skoro sve svoje mladiće koji su narasli: brkate muškarce i one s bradama.
– Kako to? Upita u čudu. Onaj što je jučer bio dečkić, kako je tako brzo narastao?
– Koliko si puta okrenuo kotač?
– Deset puta.
– Pravo! Izbroji deset godina. Mi smo u godini 1871.Nisu narasli samo dječaci. Don Bosko je vidio kako su i ustanove “narasle” brojčano, te u njima nepoznati mladići pod vodstvom njegovih već odraslih mladića.
– Okreni još deset puta!, reče mu Voditelj, i preskočimo u godinu 1881.
Don Bosko je okrenuo deset puta, po riječi Voditelja, a onda je pogledao. Mladića bijaše dva puta manje: nekoji posijedili, drugi malo pogrbljeni. Na taj pogled malo se zgrozio, a ujedno i utješio kad je vidio nove zemlje i nepoznate pokrajine i mnoštvo dječaka koje su vodili nepoznati učitelji uz pomoć njegovih tadašnjih pomoćnika u Oratoriju, a koji su već ušli u zrelu dob. Sada još više zabrinut deset je puta zaokrenuo kotač. Njegovih tadašnjih mladića bijaše četiri puta manje: svi sjedokosi sa sijedom bradom. Bila je godina 1891. Ustanova i sinova bilo je veliko mnoštvo. Mladići su bili raznobojne kože. Ponovno je okrenuo deset puta i bila je 1901. godina, s novim razlozima za žalost i veselje. Od prvih mladića iz Oratorija ostalo je samo nekoliko starih, klonulih, istrošenih snaga. U mnogim su ustanovama bile nove osobe, a broj dječaka je silno narastao. Don Bosko je to promatrao bez riječi, do srca ganut. Tada ga Voditelj potakne:
– Zavrti još deset puta i vidjet ćeš stvari koje će ti biti na utjehu i na skrb.
Don Bosko je zavrtio naglo deset puta i već je bila 1911. godina. Pred njegovim očima pojavili su se nove ustanove, novi dječaci, ravnatelji i učitelji u novim odijelima i s novim navikama. U mnoštvu je tražio ima li još netko iz prvih vremena te je prepoznao samo jednoga, sijeda i iznemogla, okružena mladićima, kojima je pripovijedao o počecima Oratorija, te im ponavljao stvari koje je naučio kod don Boska. Pokazivao im je njegovu sliku koja je visjela na zidu primaće sobe.
To je don Bosko jamačno mislio na Francesia, koji je do duboke starosti, do svoje 90. godine, neprestano govorio o njemu, o njemu pisao u knjigama, opjevao ga u brojnim pjesmama. U svim svojim propovijedima i ugodnim razgovorima budio je uspomene na ljubljenog oca. Ovaj, koji je to zapisao, s veseljem ga je slušao godinama.
Dugi snovi su se približili kraju. Voditelj je rekao don Bosku kako ga hoće utješiti zadnjim viđenjem.
– S veseljem!, odgovori don Bosko.
– Dakle, pazi! Okreni kotač u obratnom smjeru toliko puta koliko si ga prije okretao.
Kotač je učinio 50 krugova, pedeset godina naprijed. Don Bosko je samo gledao. Ispred njegovih očiju pojavile su se brojne skupine … mnoštvo mladića, novih i nepoznatih, najrazličitijih običaja, lica i jezika. Unatoč nastojanju prepoznao je samo manji dio s njihovim odgojiteljima i učiteljima.
– Ali ja ne poznam baš nikoga, reče Voditelju.
– Ipak su to tvoji sinovi. Poslušaj ih. Govore o tebi i o tvojim nekadašnjim sinovima i poglavarima koji su već pokojni; sjećaju se pouka koje su primili od tebe i od njih.
Don Bosko je zanesen promatrao stanje u godini 1961.: više tisuća ustanova, njegovih sinova bilo je na desetke tisuća, a njegovih mladića na stotine tisuća. To je bio raznolik i divan prikaz, jer je svaki narod na zemlji pokazao svoje značajke. Dokaz kako su snovi doista proročkog značaja vidi se u njihovoj realizaciji, kad se ostvaruju proročanstva namijenjena pojedincima. Tako je don Bosko u tim snoviđenjima vidio klerika Molina kako je odbacio šešir, skočio preko jarka i pobjegao. Klerik ga je upitao – što to znači.
– Ti ćeš, odgovori mu don Bosko, studirati bogosloviju, ne pet nego šest godina, i onda ćeš odbaciti kleričko odijelo.
– Molini se učinio odgovor neobičan i daleko od stvarnosti.
Ali, proročanstvo se doslovce ostvarilo.: nakon šest godina bogoslovije mladić je posjetio obitelj i nije se više vratio. Klerika Vaschettija je don Bosko vidio kako napušta polje i skače preko jarka. Kad mu je don Bosko to rekao, odgovorio je skoro ljutit:
– To su doista pusti snovi!
U onom trenutku ni izdaleka nije mogao zamisliti kako bi napustio don Boska. Ali, nakon nekog vremena stvarno je skočio preko jarka. Postao odličan biskupijski svećenik i župnik.
Klerik Josip Fagnano, koji je nekoliko mjeseci prije došao u sjemenište u Asti i nije poznavao don Boska, mislio je kako je to najobičnija fantazija. Kolege su ga nagovorili neka upita don Boska što je o njemu vidio u onoj leći.
– Vidio sam te kako si radio među golim ljudima, ali tako daleko da sam te mogao jedva prepoznati.
– Don Bosko je bio zaista prorok. Msgr. Fagnano je postao najveći misionar u Ognjenoj zemlji. (M.B. VI. str. 898.)