Jučer ujutro imali smo vježbu sretne smrti. Cijeli dan sam posebno pazio na sve što sam činio. Ove noći usnuh san:
Našao sam se među dječacima koji su veselo trčali i zabavljali se na dvorištu. Izašli smo iz Oratorija u šetnju i doskora se zaustavili na nekoj livadi. Dječaci nastave svoju igru natječući se u skoku u dalj. Kad najednom opazim usred livade jamu bez ograde. Približim se pogledati je li opasna za moje dječake, a na dnu ugledah strašnoga zmaja. Bio je veći od konja, čak i od slona.
Kratak, čudnog oblika i pun žućkastih pjega. Prestrašen sam se odmaknuo i promatrao dječake kako preskakuju jamu. Začudio sam se što mi odmah nije sinula misao zabraniti im igru i upozoriti ih na opasnost. Vidjeh mališane koji bijahu tako gipki, jamu su preskakivali s velikom lakoćom. Odrasliji bijahu nespretniji. Preskakivahu je s većim naporom i ne tako dobro; često su padali na rub jame. Od vremena do vremena
zmaj promoli glavu i ugrize jednog za nogu, drugog za slabine, a ostale gdje bi koga dohvatio. Dječaci bijahu upravo drsko smioni
pa su i nadalje skakali te gotovo svaki put nastradali od ugriza. Tada me jedan dječak upozori:
Ovaj će skočiti prvi puta, i slabo; skakat će drugi put i…propast će.
Žalosna li prizora. Po zemlji ležahu razasuti dječaci: jedni s ranom na nozi, drugi na ruci, a neki su čak imali ranu na srcu.
Zašto skačete preko jame koja je tako opasna? Zašto niste odustali od te neprimjerene igre kad ste prvi put nastradali?
Ne znamo još dobro skakati, odgovore svi jednoglasno.
Pa zašto onda skačete? Nismo poučeni. Nismo mislili kako ćemo tako loše proći.
Najviše sam se bojao za onoga koji mi je bio naznačen.
Skoči, pade unutra, ali ga neman začas izbaci iz provalije. Bio je crn kao ugljen, no nije bio mrtav. Još je pokazivao znakove života. Puni straha stadosmo ga ogledati i ispitivati. To je jama o kojoj se govori u knjizi Priča – Liber Proverbiorum: FOVEA PROFUNDA, PUTEUS ANGUSTUS – DUBOKA JAMA, STAZA USKA. U toj jami, kako razlaže sveti Jeronim u 11. homiliji, Pavlovu poslanicu Korinćanima, stanuje nečisti duh koji zavodi nevine duše.
Mališani skakahu dobro i spretno, jer njihove strasti još spavaju. Oni još ne znaju za grijeh. Stariji su skakali s većim naporom – već u sebi osjećaju prve borbe za svetu čistoću. Strast se počela u njima buditi, i premda je opasnost velika, skaču. Kod prvog skoka sklapaju posebna prijateljstva, čitaju loše knjige ili se zaljube. Ne skaču dobro jer zanemaruju upute i opomene poglavara. Neki kod prvog skoka nastradaše pa se opametiše. Drugi nisu marili za opasnost nego su i dalje skakali. Onaj koji je pao u provaliju i bio izbačen, učinio je teški grijeh. Ipak još ima nade za ozdravljenje uz pomoć svetih sakramenata. Za onoga koji ostaje u jami vrijedi: “Qui amat periculum in illo peribit” – Tko opasnost ljubi u njoj se i gubi.“
Mlađi članovi našeg društva doista se nalaze u velikoj opasnosti, pogotovo uzmemo li u obzir da se ruše sve moralne vrijednosti, da se gazi po ljudskom poštenju, da je muška i ženska homoseksualnost postala opće prihvaćenom, da se želi ukinuti priziv savjesti, da se napada vjernike, donedavno se čak prijetilo kaznama ne napiše li se u općim podacima i pripadnost vjeri, teži se potpunom otvaranju nečega što je trebalo biti tajna koja se razotkriva u braku ili u obitelji. Žene marširaju ulicama spominjući svoje ženske spolne i reproduktivne organe kao nešto uzvišeno. Feminizam je u porastu, natječe se s homoseksualnošću, niču udruge za slobodnu ljubav. Mi vjernici šutimo, jer, eto, nismo u okvirima zakona EU, kritizira se i otvoreno traži izolaciju stranaka koje se zalažu za ispis iz Istanbulske konvencije u koju nas je žedne preko vode uvela jedina dosadašnja predsjednica države u dogovoru sa strankom miljenicom. Bože, pomozi nam da izdržimo i da pomognemo sebi, kako bismo mogli i našim mladima. Treba dobrog i kvalitetnog betona morala naliti u sve provalije društva kako bismo mogli mirnoi skladno koračati. Mir i dobro!