Imaj na umu, sinko, ako odeš u pakao, iz njega nećeš nikada izaći. Tamo ćeš trpjeti sve muke svu vječnost. Proći će stotinu godina otkako si u paklu, proći će i tisuću godina, a bit će kao da je pakao tek počeo: proći će stotine tisuća, stotine milijuna godina i vjekova, a pakao će još uvijek biti na početku. Kad bi anđeo nekom osuđeniku donio vijest da ga Bog želi osloboditi iz pakla kad prođe toliko milijuna vjekova koliko je kapi kiše, koliko je lišća na stablima ili zrna pijeska na obalama svih mora, ta bi novost donijela najveću utjehu osuđeniku koji bi rekao: istina, moraju proći toliki vjekovi, ali će svemu tome jednoga dana ipak doći kraj. Ali zamisli: svi ti silni vjekovi prođu, a pakao još uvijek na početku. Svaki bi se osuđenik rado dogovorio s Bogom: Gospodine, produži mi dane patnje koliko želiš, neka ove moje patnje traju koliko god ti odrediš, dovoljno je da mi dadneš nadu da će jednoga dana završiti. Ali ne, taj kraj neće nikada doći. Kad bi jadni osuđenik mogao samoga sebe zavarati i sebi polaskati govoreći: tko zna, možda mi se Bog jednoga dana smiluje i izbavi me iz ovog bezdana! Ne, osuđeniku će neprestano biti pred očima presuda njegove vječne nesreće. On će ponavljati: zar sve ove muke, ovaj plamen, ovi krici doista nikad neće prestati. Odgovor će biti: ne, nikada. Zar će to trajati zauvijek? Zauvijek, cijelu vječnost. Zauvijek, cijelu vječnost, ispisivat će vatra; zauvijek, cijelu vječnost, pisat će na vrhu mača koji probada; zauvijek, cijelu vječnost, s onim đavlima koji te muče; zauvijek, cijelu vječnost, na vratima koja se nikad više neće otvoriti. Ah, prokleti grijeh! Kakve sve muke spremaš onomu tko te počini! Ah! Nikad više, nikad više neću griješiti.
Ono što te može najviše uplašiti jest pomisao da je ta paklena vatra tu ispod tebe; dovoljno je počiniti jedan smrtni grijeh da se u nju upadne. Što možeš učiniti, što možeš reći kad se nađeš u njoj daleko od Boga, zauvijek lišen raja? Podignut ćeš posljednji put svoj pogled k nebu i u potpunoj odbačenosti reći: zbogom drugovi moji, zbogom prijatelji! Vi ćete se nastaniti u kraljevstvu slave; zbogom oče, majko, braćo, sestre, vama vječna radost, meni vječne muke.
Zbogom anđele čuvaru, anđeli i sveti u raju, nikada vas više neću vidjeti; zbogom Spasitelju, zbogom sveti križu, presveta krvi za mene uzalud prolivena, ja vas nikad više neću vidjeti. Od ovoga trenutka prestajem biti dijete Božje i zauvijek ću biti rob đavlima u paklu. Razumiješ li, sinko, to što čitaš? Vječna kazna za samo jedan smrtni grijeh. Upotrijebi sva moguća sredstva da ga izbjegneš. Ako te savjest grize zbog kakva grijeha, idi odmah, ispovjedi ga i počni novi život. Izvrši sve ispovjednikove savjete, izbjegavaj grješne prigode, loše društvo, a ako te Bog zove da ostaviš svijet, spremno se odazovi. Svaka stvar koja se čini da se izbjegnu vječne muke neznatna je, ništa je: Nulla nimia securitas ubi periclitatur aeternitas (Ništa nije sigurno gdje se riskira vječnost; sv. Bernard). Ah, koliki su ostavili svijet, domovinu, rodbinu i pošli u spilje, u pustinje, živeći samo o kruhu i vodi, ponekad samo od korijena trava, a sve to da bi umakli paklu! A ti, što ti činiš? Toliko si puta grijesima zaslužio pakao, a što poduzimaš? Padni do Božjih nogu i reci: Evo me, Gospodine, spreman sam činiti sve što želiš; udari me svakim zlom u ovom životu, samo da spasim svoju dušu.