Poslije večernje molitve 7. travnja, don Bosko je pošao uputiti koju dobru riječ svojim mladićima. Započeo je ovako:
“Imam vam reći nešto vrlo zanimljivo. Ispripovijedit ću vam jedan san, koji je samo san, a ne mora biti zbilja. Naglašavam,
nije mu potrebno pridavati veću pozornost. San je podijeljen u tri dijela i odvijao se neprekidno tijekom tri noći. Večeras poslušajte
što sam sanjao prvu noć!”
Spavajući se obično sanja. I ja sam spavao. Nekoliko dana prije toga bio sam odsutan iz Turina. Prolazio sam blizu brežuljaka Moncalieri, koji su već bili zeleni. Pogled na njih ostao mi je duboko u duši. Stoga se može protumačiti kako se i u sljedećim noćima pojavila ideja ovoga divnog prizora. Mašta je djelovala i probudila želju za jednom šetnjom. Činjenica je, da sam se ja sanjajući odlučio za šetnju…
Činilo mi se, okružen sam svojim dječacima na nekoj ravnici. Pred mojim pogledom uzdizalo se visoko i prostrano brdo. Svi smo stajali na mjestu, kad sam najednom predložio dječacima:
Idemo na jednu lijepu šetnju!
Idemo!
Ali kamo?
Pogledali smo se u oči, razmišljali smo, a zatim netko, ne znam zašto, predloži:
Idemo u raj!
Da, da, idemo u raj!, vikali su jedni.
Da, da, idemo u raj na šetnju!, prihvatiše drugi.
Dobro, vrlo dobro! Idemo!, svi su zajedno klicali.
Na put krenusmo s ravnice. Nakon nekog vremena stigosmo na podnožje brežuljka. Započeli smo ići njegovim stazama, ali kakva li prizora! Bijaše to nešto divno. Pobočje brežuljka bijaše pokriveno raznorodnim voćkama. Bijahu nježne, niske i visoke. Bilo je krušaka, bresaka, loza, šljiva i drugih. Naizgled, običan prizor. Ali, bijaše tu nešto jedinstveno: na jednoj te istoj biljci moglo se vidjeti cvjetove koji su tek počeli cvasti i one koji su se već rascvali. Isto tako plodove koji su bili maleni, debeli i zreli. Na svakoj stabljici nalazilo se sve lijepo što posjeduje proljeće, ljeto i jesen. Plodovi su bili tako obilni, činilo se biljke ih jedva nose. Dječaci su dolazili k meni i radoznalo pitali za tumačenje.
Nisu mogli shvatiti razlog takvoga čuda. Kako bih im udovoljio, sjećam se, dao sam ovakav odgovor:
Raj nije kao naša Zemlja gdje se mijenjaju temperature i godišnja doba. U raju je temperatura uvijek jednaka, neobično blaga i prilagođena potrebi svake biljke. Raj u sebi posjeduje sve lijepo i sve dobro iz svih godišnjih doba.
Ostali smo ushićeni promatrajući čarobni vrt. Puhao je lagani lahor, ozračje bijaše mirno, svuda je vladala blaga toplina. Ugođaj mirisa koji je obuzimao sve, uvjeravao nas je kako pristaje svakoj vrsti voća. Dječaci uzeše poneku jabuku ili krušku, zatim trešnju, a onda ponovno grožđe. Tako dođosmo na vrh brežuljka. Kad smo bili na vrhuncu, pomislili smo – to je raj.
No, prevarili smo se. S ovog vrha, s onu stranu oštraca, u sredini prostrane visoravni, vidjela se neobično visoka planina koja je doticala oblake. Uz obronke s velikim naporom uspinjalo se silno mnoštvo naroda. Na vrhuncu bijaše Onaj koji je pozivao svih što su stupali i ulijevao im odvažnost. Vidjeli smo također ljude koji su silazili s vrha sve do podnožja i dolazili u pomoć onima koji su bili umorni od hodanja među klisurama. Oni koji konačno stigoše na cilj, bili su primljeni s velikim, svečanim slavljem. Bili smo sigurni tamo je raj. Silazeći niz visoravan, približismo se planini izviđajući kamo se zaputiti. Već smo propješačili najveći dio puta. Mnogi su dječaci trčeći kako bi što prije stigli, prestigli druge.
Prije nego stigosmo na rub planine, nađosmo na visoravni veliko jezero puno krvi. Širilo se kao od Oratorija do trga Castello. Dječaci se zaustaviše zaprepašteni. Na suprotnoj obali bijaše napisano velikim slovima: PER SANGUINEM – PO KRVI. Dječaci su se međusobno pitali što znači ovaj prizor, a tajanstvena osoba im reče: “Ovdje je krv svih onih koji su dospjeli na vrh planine, u raj, prolijevajući svoju krv. Ovdje je krv mučenika, ovdje je krv Kristova u kojoj su okupana tjelesa onih koji su ubijeni svjedočeći vjeru. Nitko ne može prijeći u raj ako ne prođe kroz ovu krv te se u njoj okupa. Ova krv brani svetu goru, sliku Katoličke Crkve”.
Uputismo se vidjeti hoće li nam biti moguće približiti se planini. Tada se pred nama pojavi drugi prizor. Bilo je tu drugo veliko jezero, puno vode, s raznim isječenim i izlomljenim udovima. Na obali je bilo napisano velikim slovima: PER AQUAM – PO VODI. Ponovno upitasmo:
Što je to? Tko će nam objasniti ove tajne?
U ovom jezeru, reče nam Neznanac, nalazi se voda koja je potekla iz rebara Kristovih. Ovo je voda svetog Krštenja u kojoj su bili oprani i očišćeni svi koji su se već penjali na ovo brdo. Tako moraju biti kršteni i očišćeni i oni koji će i ubuduće uzlaziti. U njoj se moraju okupati svi koji hoće u raj. Dječaci su vidjeli kako neki stupaju po vodi dotičući je nogama.
Ovi dječaci koji brzo hodaju po vodi, to su nevini od krštenja, reče Voditelj. Tada su i ostali dječaci zaželjeli trčati po vodi ovoga jezera,
kao što su učinili oni koje su vidjeli. Pitali su me pogledima, ali nijedan se nije usudio krenuti. Govorio sam im:
Ne usuđujem vam se to predložiti. Nepromišljeno bi bilo pretpostavljati našu toliku pravednost i svetost. Tada su svi uskliknuli:
Ako se on ne usuđuje, kako ćemo mi?
Nastavili smo put hodajući okolo planine, i evo nas ubrzo kod trećeg jezera. Na obali je stajao natpis: PER IGNEM – KROZ VATRU. Dok smo mi promatrali ono ognjeno more, reče nam Neznanac:
Ovo je oganj Božje ljubavi i ljubavi svetačke, kroz koji moraju proći oni koji idu kroz mučeničku krv ili kroz krsnu vodu. Ovo je ujedno oganj kojim su zločinci mučili i spaljivali tjelesa tolikih mučenika. Mnogo ih je koji su morali proći ovim putem kako bi jednom stupili na ovo sveto brdo. Žurili smo naprijed i s onu stranu jezera bijaše drugo jezero slično golemom amfiteatru. Izgled mu je bio još strašniji od prijašnjih. Bilo je puno divljih zvijeri, vukova, medvjeda, tigrova, lavova, pantera, zmija i tolikih drugih nakaza koje su bile otvorenih usta, spremne progutati svakoga koji bi im se približio. Tada mi poznati tumač reče:
Ove životinje su demoni i zamke svijeta. Ljudi koji prolaze po njima bez posljedica jesu pravednici. To su oni za koje je Isus prorekao: “Evo, dao sam vam vlast gaziti po zmijama i štipavcima i po svoj sili neprijateljevoj i ništa vam neće naškoditi”. (Lk 10,19)
Pitali smo:
Kako moramo postupati da se maknemo odavde. Zar ćemo i mi morati ići po ovim strašnim nakazama?
Da, da! Dođi! Idemo! – reče mi netko.
Ah, ne osjećam se hrabrim. Drsko je pretpostavljati kako bismo mogli prijeći nepovrijeđeni po glavama ovih divljih nakaza. Vi idite, ja ne idem. A dječaci ponoviše:
Ako on ne osjeća odvažnost, kako bismo je mi imali? Udaljeni od jezera zvijeri, skoro smo izgubili nadu kako ćemo naći prikladan prolaz do rajske gore. Naletjeli smo na prostrano polje puno ljudi, koji su veselo stupali prema raju, iako su izazivali sućut: jednome je nedostajalo oko, drugi je bio bez nosa ili bez ušiju, treći bez ruke… bez jezika. Dječaci su vrlo začuđeni gledali ovaj zbijeni svijet. Neznanac najednom reče:
Ovi su prijatelji Božji. Kako bi se spasili, mrtvili su čula: uši, oči, jezik i uspjeli su proći neozlijeđeni u pogibeljima svijeta. Hoćete li i vi u raj, ujedinite se s njima i radosno koračajte stazama odricanja. Dok smo sve ovo promatrali, vidjeli smo mnoštvo ljudi. Dio ih je već prešao jezero i stupao po plamenu. Pokazali su nam se i drugi na vrhu gore koji su pružali ruke hrabreći one koji su stupali prema njima. Zatim su pljeskali rukama i govorili:
Bravo! Dobro! Dobro!!! Na žamor i pljeskanje i na ono vikanje, probudih se i vidjeh kako sam u svom krevetu.