Edvige Carboni rođena je u Pozzomaggiore 3. svibnja 1880. godine, a majka je odmah nakon rođenja uočila da se njezinoj kćeri na prsima nalazi mali znak, u obliku križa, što je tumačila kao znak da ju je Gospodin od rođenja predodredio za sebe. U bakinoj sobi u njenu djetinjstvu je visjela slika Gospe s Djetetom Isusom, te je malena često govorila kako joj Gospa sa slike govori i kako ju je molila da joj dopusti da se igra s Djetetom Isusom i da se jako voli igrati s Njim. Kao dijete od 5 godina, često je govorila kako su oni uvijek uz nju i kako ih vidi, kao i svog anđela čuvara, te da ju pozivaju da se posveti Gospodinu. Iako vrlo malena, svaki puta kada ju je majka vodila pred Presveti Oltarski Sakrament, vidjelo se kako puna vjere gleda u Gospodina i u tišini ponavlja riječi molitve. Bila je jako darežljiva i ponizna djevojka. Po završetku školovanja, poželjela je postati redovnica, ali zbog majčine teške bolesti ispovjednik joj savjetuje da ostane u obitelji. To je i prihvatila te je kao brižna kćer njegovala svoju majku, vodila miran obiteljski život, baveći se kućanskim poslovima i molitvom. U isto vrijeme, bavila se katehetskom podukom u svojoj župi, kao i podukom u ručnom radu, u kojem je bila osobito vješta. Kroz takvo služenje u župnoj zajednici, rodila se ljubav za potrebne, bolesne i patnike. U vremenu Prvog svjetskog rata bili su tu mnogi ranjenici koji su se vraćali s fronta, a osobito je imala srca za udovice i mlade koji su unatoč neimaštini željeli sklopiti brak. Sve ih je tješila, često govoreći: „Važno je u svom životu utjeloviti iskreno ufanje i nadu.“ Sav njezin rad je bio molitva, sve što je činila prepuštala je u potpunosti Božjoj volji, te su je sve više prepoznavali kao ženu herojskih kreposti. Uvijek jednostavna i mudra, često je govorila: „ Svima budite prijatelji, ali pouzdajte se samo u Boga jedinoga.“ U srpnju 1911. godine na njezinom su se tijelu pojavile stigme Kristove muke, te sve više počinje imati viđenja. U jednom od viđenja u kojoj joj se ukazao Krist, rekao joj je: „Pozivam te Edvige, da budeš živi spomen mojoj muci.“ Na taj poziv ona je spremno odgovorila DA i predala se cijela Gospodinu. Takva nadnaravna iskustva postala su predmet govorkanja i zlih jezika, te je kanonska istraga pokrenuta 1925. godine, što je prihvatila s potpunom poslušnošću. Početkom događanja u Europi koja će dovesti do Drugog svjetskog rata, s obitelji seli u Rim. Doselila je u salezijansku župu Marije Pomoćnice, kojoj će pripadati sve do svoje smrti. U kapelici sv. Ane u župi su se dogodila mnoga njena nadnaravna iskustva, vizije i ekstaze. Postala je dio Udruženja salezijanaca suradnika 25. rujna 1941. godine. Bila je veoma privržena Mariji, koju je u nekoliko prilika vidjela u viđenju, te je primila od Nje mnoge blagoslove. U svojim vizijama vidjela je mnoge svece, među ostalima i sv. Ivana Bosca i sv. Dominika Savija. U svom dnevniku zapisala je 20 viđenja u kojima se pojavio Don Bosco, često zajedno sa Marijom Pomoćnicom i Dominikom Savijom. U tim viđenjima, Don Bosco ju je pozvao da bude vjerna i Mariji, poticao ju je u teškoćama, tražio ju je da moli i obavlja žrtve, pokazao joj mnoga djela koja salezijanci čine, mnoge salezijance koji žive na glasu svetosti, te ju pozvao da moli i za Kćeri Marije Pomoćnice. Na srcu joj je uvijek bilo obraćenje grešnika i jako je patila kad je krenulo širenje sovjetske vlasti po Europi i kada je komunizam počeo gušiti mnoge narode koji su bili vjerni Kristu. Gospa ju je poticala i hrabrila u žrtvama, govoreći joj koliko je molitve i žrtve potrebno kako bi se bezbožnost komunizma prekinula i kako bi se komunisti obratili. Mnogi su svjedočili kako su nakon susreta s njom doživjeli promjenu u životu i kako ih je taj susret potaknuo na pokajanje i obraćenje. Nudeći svoj život, svjesno se predala kao živa žrtva na slavu Bogu i za obraćenje grešnika, jer joj je Gospodin stalno pokazivao kolika je strahota moralnog propadanja društva u kojem je živjela. Imala je mnoge nadnaravne darove: vizije, čitanje srca, ukazanja, stanja ekstaze, proroštva, posjeti duša preminulih, bilokacija, levitiranje, a vidjela je i đavla kako ju muči i konstantno kuša. Njezine prijateljice svjedoče da su ta mučenja bila vrlo vidljiva i živa, ne samo na duhovnoj, nego i fizičkoj razini, čemu su same često bile očevici. Svjedoče da ju je đavao često vezao za krevet, grebao ju kandžama, bacao joj kamenje po glavi, palio njezine knjige i uništavao stvari, udarao ju različitim štapovima. Osloboditi se čvorova kojima ju je vezao mogla samo kad je počela zazivati Djevicu Mariju. Tijekom Drugog svjetskog rata imala je dar bilokacije kako bi mogla otići do umirućih i pozvati ih na obraćenje prije smrti, te kako bi s njima molila dok nisu preminuli. Taj se dar nastavio i kasnije, često upravo u svrhu odlaska osobama na samrti kojima je trebala pomoć da se obrade i pokaju. Iznad svega je voljela Crkvu i Papu, mnogo je molila i prikazivala žrtve na njegove nakane. Često je pristupala sakramentu ispovijedi i silno je bila poslušna svojim ispovjednicima, među kojima su bili Giovanni Battista Manzella, Felice Cappello i sveti Luigi Orione. Sveti Pio iz Pietrelcina, koji je gajio veliko poštovanje za Edvige, mnogim je hodočasnicima koji su ga dolazili vidjeti savjetovao da se nakon njezine smrti utječu zagovoru upravo Edvige Carboni. Umrla je iznenada, uvečer 17. veljače 1952. u Rimu, u tišini i poniznosti u kojoj je živjela. Jedna radnica koja se često susretala s Edvige, a bila je oduševljena komunistica, na dan njezina pokopa, vidno potresena i u suzama je izjavila: „Ona je zaista bila prava svetica.“ Na beatifikaciji, kardinal Becciu je u propovijedi rekao: „Blažena Edvige je posjedovala sve najljepše vrline jedne žene sa Sardinije svoga vremena.
Iz života blažene Edvige vidimo da je njezino ponizno i jednostavno duhovno iskustvo i život prožet molitvom, obilježen neograničenom ljubaznošću, poniznošću i samilošću prema bližnjima, aktualan i živ model za svakog kršćana danas. Ona nam jasno pokazuje kako jednostavan i naoko običan život u svakodnevici može biti prožet iskustvom i povezanošću s Gospodinom, na služenje onima malenima i potrebnima.“ Blažena Edvige primjer je i moćna zagovornica cijele Salezijanske obitelji, osobit dar za sve, jer po svojim herojskim krepostima i nadnaravnim darovima može osobito posvjedočiti svakome kako je borba za duše u ovom svijetu, u kojem đavao napada bez prestanka, itekako živa i stvarna, te da to nisu samo priče kako bi se stvorio strah. Brinuti za spas svoje duše, a potom i duše svakog čovjeka poziv je svakog kršćanina, to je borba koja iziskuje trud i oko koje se vrijedi zalagati sve do zadnjeg daha. Blažena Edvige Carboni, velik dar Salezijanske obitelji, beatificirana je 15. lipnja 2019. godine na svečanom slavlju u Pozzomaggiore u Sardiniji. Bila je to ponizna i snažna žena, čiji je život utjelovio Gospodina, koja ja živjela da služi drugima, u obitelji i među mnogim potrebnima koje je sretala, noseći uvijek u sebi mnoge Božje darove.
