Zeferinova svetost izražaj je i plod mladenačke salezijanske duhovnosti, puna veselja, prijateljstva s Isusom i Marijom, ispunjenja svojih obaveza, darovanja za druge. Zefirin predstavlja uvjerljiv dokaz vjere s kojom su prvi misionari poslani od Bosca u Argentinu uspjeli ponoviti ono što je on radio u Valdoccu: odgajati mlade svece.
Zeferinov život priča je od samo 19 godina, ali bogata životnim lekcijama. Rodio se u Chimpayu (Argentina) 26. kolovoza 1886., a dvije godine kasnije krsti ga salezijanski misionar Don Milanesio koji je uspostavio mir između naroda Mapuce (autohtoni narod između Argentine i Čilea) i argentinske vojske, dajući mogućnost Zeferinovom tati da zadrži titulu „Grande Cacica“ (poglavice) te također i teritorij Chimpaya za svoj narod. Ima 11 godina kada ga otac upisuje u školu vlade u Buenos Airesu: htio je da mu sin bude budući branitelj svoga naroda. No, Zeferinu je to bilo nezgodno pa ga otac šalje u salezijansku školu „Pio IX“. Tu počinje avantura milosti koja ga pretvara u junačkog svjedoka kršćanskog života. Odmah pokazuje interes za učenje, zaljubljuje se u pobožnost, vjeronauk i svima je simpatičan, i kolegama i poglavarima. Dvije stvari ga uzdižu na najviše razine: čitanje života Dominika Savija, čiji je postao žarki nasljedovatelj, i prva pričest, gdje postiže dogovor o apsolutnoj vjernosti svojem velikom prijatelju Isusu. Od tada ovaj momak, kojemu je bilo teško ostati miran i poslušati školsko zvono, postaje primjer.
Kao primjer u životu odabire Dominika Savija, čineći vlastiti jednostavni recept svetosti koji je Don Bosco, otac i učitelj mladeži, jednoga dana dao Dominiku: „Budi uvijek veseo; izvršavaj dobro svoje obaveze i djela milosrđa; pomaži svojim kolegama“. „Smije se očima“, govorili su o Zeferinu njegovi kolege. Bio je duša rekreacije, gdje je uvijek bio kreativan i entuzijastičan, ponekad čak i nagao. Znao je igrati za prestiž, čime je dobio titulu „maga“. Organizira različite utrke i poučava kolege najboljem načinu izrade luka i strijela te ih uči streljaštvu. Bio je sudac u igri: njegovu su riječ u potpunosti svi prihvaćali. Zeferinovo milosrđe karakteristično je za salezijansko okruženje, uvelike ukorijenjeno u sakramentima, a posebno u euharistiji, koja je bila temelj preventivnog sustava. Zbog toga je Zeferin rado bio sakristan. Zadivljuje sporost kojom je činio znak križa, kao da meditira svaku riječ; svojim primjerom ohrabruje kolege, učeći ih da se križaju polaku i predano.
Godine 1903., sa 17 i pol godina, monsinjor Cagliero prima ga u grupu aspiranata u Viedmi, glavnom mjestu apostolskog vikarijata da započne učenje latinskog jezika. Jednoga dana – Zeferin je već bio salezijanski aspirant u Viedmi – Francesco De Salvo, vidjevši ga kako dolazi na konju kao munja, uzvikuje: „Zeferin, što ti se najviše sviđa?“ Očekivao se odgovor koji se odnosi na jahanje, umjetnost u kojoj su Araucani bili majstori. No mladić, zaustavivši konja odgovara: „Biti svećenik“, te nastavi jahati.
Baš u tim godinama unutarnjeg rasta dobiva tuberkulozu. Vraćaju ga natrag u njegovu klimu, ali nije dovoljno. Monsinjor Cagliero tada misli da će u Italiji naći najbolje lijekove. Njegova prisutnost ne prolazi nezapaženo: novine pišu s divljenjem o „Princu Pampe“. Don Rua ga smješta za stol s Vrhovnim vijećem. Pio X. ga osobno prima, zainteresirano ga slušajući i daruje mu svoju medalju, ad principes. U salezijanskoj školi u Villa Sori, u Frascatiju, Zeferin – koji je još imao teškoća s talijanskim jezikom – uspijeva u par mjeseci biti skoro najbolji u razredu. U školskom izvješću stoji odlična ocjena iz latinskog: vrlo bitno za postati svećenikom. Mora ići na oporavak 28. ožujka 1905. u bolnicu Milosrdne braće na otoku Tiberina gdje ostaje do 11. svibnja ostavljajući za sobom trag dobrote, marljivosti, čistoće i jedinstvenog veselja. Ovdje impresionira svjedočanstvo salezijanca don Iorija. Tri dana prije Zeferinove smrti, don Iorio ga je išao posjetiti u bolnicu. Govori mladom Zeferinu, već na kraju života: „Oče, ja ću uskoro ići, ali te molim za ovog jadnog mladića, koji je u krevetu blizu mojega. Vrati se često njemu u posjetu…Toliko pati! Noću gotovo da i ne spava, puno kašlje…“.
Bio je zreli plod mladenačke salezijanske duhovnosti. Njegovi ostaci nalaze se u svetištu Fortin Mercedes u Argentini, ta grobnica odredište je neprekidnih hodočašća, jer veliki je glas o svetosti koji je uživao među argentinskim narodom. Zeferin utjelovljuje patnje, tjeskobe i težnje svog naroda Mapuce, tog istog naroda koji je u godinama njegove mladosti susreo evanđelje i otvorio se daru vjere pod vodstvom mudrih salezijanskih učitelja. Postoji jedna izreka koji sažima cijeli njegov život: „Želim učiti da bih bio koristan svom narodu“. Zeferin je zapravo želio učiti, biti svećenik i vratiti se svom narodu da bi doprinio u njihovom duhovnom i kulturnom rastu, slično kao prvi salezijanski misionari koje je vidio. Svetac nikada nije sličan meteoru koji odjednom prelazi nebom čovječanstva, nego je radije plod jednog dugog i tihog rasta obitelji i naroda koji u ovom sinu izražavaju najveće kvalitete.
MOLITVA
Zahvaljujemo Ti, Bože, Oče naš,
što si u blaženom Zeferinu
svima mladima i vjernima dao
svijetli primjer svetosti.
Poslušan tvom pozivu,
vjerno je surađivao u izgrađivanju Tvoje Crkve,
ispunjajući sa strpljenjem i ljubavlju
svakodnevne obaveze
neprestano se usavršavajući
u ostvarenju kreposti.
Podari i nama,
da surađujemo u dolasku Tvog Kraljevstva
i po njegovu nam zagovoru daj milost
koju Te molimo.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen