Nek milost i mir u njemu stanuje

Da poslušam što mi to Gospodin govori:
Gospodin obećava mir narodu svom, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate. (Ps 85, 9)

„Za dom hrvatski srce bije,
Nek’ milost i mir u njemu stanuje!
Vjera u Boga na prvom je mjestu,
oj, moli se za nas, Ivane Merzu!“

Najdublje, najsnažnije, najpotresnije i najintrigantnije obraćenje Ivan Merz doživljava upravo sudjelovanjem u Prvom svjetskom ratu. Ivan na bojištu, na ratištu svojeg života u tjelesnom i fizičkom smislu bije boj, prije svega boj vjere. Svi znamo da su najteži ratovi oni koji vodimo unutar sebe, a upitno je koliko usmjeravamo taj rat prema onom egzistencijalnom traženju samoga sebe, smisla života, traženju svojeg identiteta. Ivan, na prvoj crti obrane, u ratnim strahotama susreće – Boga!

Majka mu je bila židovka, pokatoličila se radi udaje za Ivanova oca; tradicionalisti – epitet laskavosti za njih. Ivan u svojim promišljanjima, pretočenima u pisma roditeljima, a kasnije i u dnevnik, često opominje oca i majku da želi da dožive puninu Kristova mira, ljubavi i jedinstva. S velikom ljubavlju upućuje ih na Izvor sve dobrote, kaže da sav naš rad treba biti neprestano usavršavanje, težnja za spoznajom. To je ono što je želio posijati u svako srce koje mu se našlo na putu, a najviše u svoje roditelje. No nije nailazio na plodno tlo, što ga nikako nije obeshrabrilo, štoviše, više ga je guralo da snažnije svjedoči Krista pomoću nadnaravnog mira koji ga je pratio.

Koliko samo epiteta ima za Gospodina, koliko samo ulazi u dubinu sakramentalnosti, koliko dubinski proživljava pretvorbu („Misterij nad svim Misterijima“ kako ga Merz naziva), ali i cjelokupnu misu, koliko se divi misnoj žrtvi, koliko snažno želi uroniti u Agensa, pokretača svih sila dobra. Kaže da ono što se događa na oltaru, sadržava najveću stvar koja se uopće zbiva na svijetu. Tamo se zbiva socijalno djelo kategzohen – izvanrednosti, molitva i žrtva, koju je za spas cijeloga svijeta prikazao Isus na Kalvariji i koju katolička hijerarhija – taj nositelj svećeničkog reda Kristova – javno prikazuje Bogu za sve ljude i u ime njih svih. Zapanjuje pomisao na to koliko je Ivan Merz imao mira u najvećem ratnom nemiru, intrigira mirnoća njegova duha, razboritost i trezvenost u trenutcima ratne stihije. Kada bi top grunuo, zamišljao je da mu propovijeda sv. Franjo: advenae et peregrini sumus (došljaci smo i putnici). No, žalosti ga činjenica da Ga nekolicina onih koji su na životnim marginama, opet – ne traže.

Kako nešto pronaći ako isto ne tražiš? Koliko dobro poznaješ Gospodina toliki mir vlada u tebi i oko tebe. Kada nekoga poznaješ o njemu (i s njim) možeš razgovarati.
Poznaješ li Isusa?
Jesi li svjestan da sve što imaš jest – sada?
Sve što možeš mijenjati, jest – sada?
Sve što nam je darovano, jest – sada?
Jesi li na životnim marginama ili u mirnoj luci?
Kamo putuješ?
Krist te čeka, putuj s Njim i imat ćeš mir.

Pozdravljam te Merzovom molitvom. Bože, oprosti mi što sam te ostavio, daj mi snage da te svugdje i u svemu upoznam, da te svugdje osjećam i svagda tražim. Bože tješitelju, dođi i moju prirodu prožmi atomima vječnosti!