Jučer, 1. veljače, dan nakon velike svetkovine svetog Ivana Bosca, bilo je posebno jutro.
Nakon prilično strogih provjera, prešao sam prag Popravnog zavoda za maloljetnike
„Ferranti Aporti“ u Torinu, koji se nekada zvao „Generala“.
Na jednom od zidova nalazi se velika ploča u spomen na Don Boscove posjete mladima u
zatvoru. Koliko je puta, s džepovima svoje pokrpane halje punim voća, čokolade i duhana
prošao kroz teška vrata poput ovih, u Senatu, u Popravnom domu, u Tornju, a zatim i ovdje
u Generali, da posjeti svoje „prijatelje“, mlade zatvorenike. Govorio je o vrijednosti i
dostojanstvu svake osobe, ali često kad bi se vratio, sve bi bilo uništeno. Ono što se činilo
kao nova prijateljstva bilo je mrtvo. Lica su ponovno bila tvrda, sarkastični glasovi siktali su
psovke. Don Bosco nije uvijek uspijevao savladati utučenost. Jednog je dana briznuo u plač.
U sumornoj sobi zavladalo je kratko oklijevanje. „Zašto taj svećenik plače?“ upita netko.
„Zato što nas voli. I moja majka bi plakala da me vidi ovdje.“
Utjecaj tih posjeta na njegovu dušu bio je toliki da je obećao Gospodinu da će učiniti sve što
je u njegovoj moći da dječaci ne završe na tom mjestu. Tako su rođeni Oratorij i Preventivni
sustav.
Bio sam na tom istom mjestu s grupom mladih. Zakoračio sam u galeriju koja izgleda baš
kao u Don Boscovo vrijeme, nepromijenjena i vrlo dobro očuvana.
Don Boscovi sinovi nisu napustili put koji je zacrtao Otac. Tradicija je da su kapelani u
Zavodu salezijanci. Među „povijesnim“ kapelanima je i omiljeni don Domenico Ricca, koji je
prošle godine otišao u mirovinu nakon više od 40 godina službe. Na njegovo mjesto došao
je još jedan salezijanac, don Silvano Oni, koji je sredio sve potrebne dozvole i čekao me.
Došli su i salezijanski novaci. Pod vodstvom magistra novaka ove se godine pripremaju za
svoje prve redovničke zavjete kao salezijanci. Ova grupa od 18 mladića svaki tjedan dolaze
na susrete s mladim zatvorenicima Zavoda s inicijativom koju nazivaju „dvorište iza
rešetaka“. Svi su „zatvorenici“ puno mlađi od Don Boscovih novaka i većina ih nema užu
obitelj. Doista, ovo je vrlo slično onome što je Don Bosco doživio.
Zato mi salezijanci toliko volimo mlade.
Poput Don Bosca, pustio sam da govori moje srce. Prisutni su bili i odgajatelji koji
svakodnevno prate ove mlade ljude. Kad sam došao, nekoliko njih je bilo u hodniku, a drugi
u prostoriji koja se koristi za likovne aktivnosti. Pozdravio sam se sa svakim osobno.
Osjećao sam da je komunikacija moguća. Pitao sam ih o njihovoj nacionalnosti. Neki su mi
rekli, a ja sam s njima podijelio ono što sam znao o njihovoj zemlji i kada sam je posjetio.
One koji su dolazili iz arapskog i muslimanskog svijeta pozdravio sam njihovim
uobičajenim pozdravom „salam malecum“ (iako je ispravan izraz na arapskom „As-Salam
alei-kum,“ mir s vama), na što su oni odgovarali na arapskom, kako je uobičajeno,
„malecum salam“. Pozdravio sam i neke Talijane i druge mlade Europljane.
Prije našeg susreta, trojica novaka izvela su skeč o događaju iz Don Boscova života. Zatim
su meni dali riječ, a potom dali priliku mladima da mi postave tri-četiri pitanja. Tako je i
bilo. Pitali su me tko je za mene don Bosco; zašto sam bio salezijanac; kakva su bila moja
osobna iskustva; i zašto sam ih došao posjetiti.
Pričao sam im o sebi, svom porijeklu i nacionalnosti. „Ja sam Španjolac, rođen u Galiciji, sin
sam ribara. Studirao sam teologiju i filozofiju, ali o ribolovu znam mnogo više jer me otac
tome naučio. Prije 43 godine odlučio sam postati salezijanac. Želio sam biti liječnik, ali sam
tada shvatio da me Don Bosco zove da liječim duše najmlađih.
Jer ne postoje dobra i loša djeca, nego mladi koji su imali manje i, kako reče naš svetac, u
svakom mladom čovjeku, pa i onom najnesretnijem, postoji točka dostupna dobru, a
primarna dužnost odgajatelja je tražiti ovu točku, osjetljivu žicu ovog srca, i učiniti da život
procvjeta. Zato mi salezijanci toliko volimo mlade. Svi mi možemo pogriješiti, ali ako
vjerujete u sebe, ako vjerujete svojim odgajateljima, bit ćete bolji. San mi je da vas sve
jednog dana sretnem u Valdoccu s mladima koje sam jučer pozdravio na blagdan našeg
sveca.“
Nakon ovog razgovora učitelji su nas pozvali da zajedno sjednemo na ručak (komad pizze)
u većoj prostoriju. Svi smo krenuli tamo, mladi, učitelji, novaci i salezijanci koji su bili s
njima. Napravili smo nekoliko fotografija jer su to dečki tražili (naravno za „internu
upotrebu“, njima kao suvenir); jedan od mladića dao mi je sportsku majicu koju je ispisao
sitotiskom. Odlično je to napravio. Rekao sam mu da će imati budućnost u tom poslu jer je
to polje koje stalno raste.
Tijekom ručka jedan me mladić zamolio može li me nasamo nešto pitati. Rekao sam da
može, ali su me u tom trenutku nekoliko puta prekinuli. Kad sam ga potražio, više ga nije
bilo. Čim sam bio slobodan, pogledom sam ga tražio po sobi. Ugledao sam ga, prišao mu i
pitao ga mogu li odgovoriti na njegovo pitanje. Malo smo se odmaknuli od velike grupe
kako bismo jasno dali do znanja da nas ne prekidaju i iskreno sam s njim porazgovarao.
Otvoreno me pitao: „Kakva je korist od toga što sam ovdje?“ Rekao sam mu: „Iskreno
vjerujem ‘i nikakva i velika’. Nikakva, jer zatvor, internacija, ne može biti ni cilj ni odredište,
nego samo prolaz. Ali, dodao sam, mislim da će ti biti od velike koristi da odlučiš da se više
ne želiš vraćati ovamo, da imaš mogućnost za bolju budućnost, da nakon nekoliko mjeseci
ovdje postoji mogućnost da odeš u jedno od prihvatilišta koje vodimo mi salezijanci, na
primjer u obližnjem Casaleu.“
Čim sam to izgovorio, mladić je dodao ne dajući mi da završim: „Želim to, trebam to, jer sam
bio na krivom mjestu i s krivim ljudima.“
Pitao sam ga za dopuštenje da kažem kapelanu da počnemo razmišljati o njegovoj
budućnosti i budućnosti drugih. Pristao je. To sam i učinio. Razgovarali smo. Razgovarali
su. Shvatio sam koliko su istinite Don Boscove riječi da u srcu svakog mladog čovjeka uvijek
postoji sjeme dobrote. Taj mladić, kao i mnogi drugi koje sam upoznao, potpuno su
„popravljivi“ ako im se nakon učinjenih pogrešaka pruži prava prilika.
Sada sam bolje nego ikada razumio što je Don Bosco osjećao u svom mladenačkom i
strastvenom srcu kad je vidio te mladiće zatvorene u Generali.
Opet sam pozdravio mlade, jednog po jednog. Pozdravi su bili vrlo srdačni. Pogledi su im
bili čisti, a osmijesi su bili osmijesi mladih ljudi koje život nije mazio, mladih koji su
pogriješili, ali mladih punih života. U njihovim odgajateljima sam osjetio velik osjećaj za
poziv, što mi se svidjelo.
Po isteku dogovorenog vremena, pozdravio sam se, a jedan od njih mi je prišao i rekao:
„Kad se vraćaš?“ Bio sam ganut. Nasmiješio sam mu se i rekao: „Sljedeći put kad me
pozoveš, bit ću ovdje, a u međuvremenu čekat ću te, kao Don Bosco, u Valdoccu.“
To je moje jučerašnje iskustvo.
Dragi prijatelji Don Boscove karizme, kako jučer tako je i danas moguće doprijeti do srca
svake mlade osobe. I usred najvećih poteškoća, moguće je napredovati, moguće je
promijeniti svoj život kako bi se živjelo pošteno. Don Bosco je to znao i na tome je radio
cijeli svoj život.
Šaljem Vam srdačne pozdrave i najljepše želje.
Don Angel