Bog je don Boscu dao veliko srce, bez granica, poput obale mora. Svaki dan čujem otkucaje tog srca
Njegovo ime je Alberto. Ona je mlada majka čije ime ne znam.
On živi u Peruu. Ona živi u Hyderabadu u Indiji. Ono što spaja ove dvije životne priče je to što sam ih upoznao tijekom svoje službe – Alberta u Peruu, a mladu majku tjedan kasnije u Indiji.
Ono što ih spaja je dragocjena zlatna nit Božjeg milovanja kroz dobrodošlicu koju im je don Bosco priredio u jednoj od svojih kuća. Srce salezijanaca promijenilo je njihove živote, spasivši ih siromaštva, a možda i smrti, na koje su bili osuđeni. Mislim da mogu reći da se plod Pashe Gospodnje prenosi i ljudskim gestama koje liječe i spašavaju.
Ovo su te dvije priče.
Zahvalan mladić
Prije nekoliko tjedana bio sam u Huancayu u Peruu. Upravo sam trebao slaviti euharistiju s više od 680 mladih iz Pokreta salezijanske mladeži te provincije i nekoliko stotina ljudi iz tog grada visoko u planinama Perua (na visini od 3200 metara), kad mi je rečeno da bi me jedan bivši učenik želio pozdraviti. Putovao je gotovo pet sati do tamo – i trebat će mu još pet sati za povratak.
„Bit će mi jako drago da ga upoznam i zahvalim mu na lijepoj gesti“ – odgovorio sam.
Neposredno prije početka euharistije prišao mi je taj mladić i rekao da je vrlo radostan što me može pozdraviti. „Zovem se Alberto i želio sam krenuti na ovo putovanje kako bih osobno zahvalio don Boscu jer su mi salezijanci spasili život.“
Zahvalio sam mu i pitao ga zašto mi to govori. Nastavio je svoje svjedočanstvo, a svaka njegova riječ sve mi je dublje dopirala u srce. Rekao mi je da je bio problematičan dječak i da je zadavao mnogo problema salezijancima koji su ga primili u jedan od domova za djecu u problemima. Dodao je kako im je pružio na desetke razloga da ga se riješe, rekavši, „bio sam pravi jadni vražićak i mogao sam očekivati samo nešto loše od svijeta i od života, ali oni su bili jako strpljivi sa mnom.“
Nastavio je: „Uspio sam se probiti, nastavio sam učiti i, unatoč mom buntu, oni su mi uvijek iznova davali novu priliku. Danas sam obiteljski čovjek, imam prekrasnu kćer i socijalni sam pedagog. Da nije bilo onoga što su salezijanci učinili za mene, moj život bi bio sasvim drugačiji, ako ne već i gotov.“
Ostao sam bez riječi i vrlo ganut. Rekao sam mu da sam jako zahvalan za njegovu gestu, njegove riječi i njegov dolazak, te da je njegovo svjedočanstvo života najveće zadovoljstvo za salezijansko srce.
Napravio je diskretnu gestu i pokazao na salezijanca koji je tada bio prisutan, koji je bio jedan od njegovih odgojitelja i jedan od onih koji su bili vrlo strpljivi s njim. Salezijanac je prišao nasmijan i – mislim s velikom radošću u srcu – potvrdio njegovu priču. Kasnije smo zajedno ručali, a zatim se Alberto vratio svojoj obitelji.
Sretna majka
Pet dana nakon ovog susreta bio sam u južnoj Indiji, u gradu Hyderabad. Jedno poslijepodne, usred brojnih pozdrava i aktivnosti, najavili su mi posjet. Bila je to mlada majka sa svojom šestomjesečnom kćeri koja me čekala na recepciji salezijanske kuće. Htjela me pozdraviti.
Njena djevojčica je bila prekrasna i budući da se nije bojala, nisam mogao odoljeti da je ne podignem i blagoslovim. Na zamolbu mlade mame napravili smo nekoliko fotografija za uspomenu.
To je bio cijeli susret. Nije bilo drugih riječi. Ipak, ona je iza sebe imala jednu bolnu i istovremeno predivnu priču. Ta mlada majka je nekoć bila „odbačeno“ dijete koje je živjelo na ulici, bez ikoga. Lako je zamisliti kakvu je sudbinu mogla imati. Ali jednog dana, u Božjoj Providnosti, pronašao ju je salezijanac koji je počeo primati djecu s ulice u gradu Hyderabad. Bila je jedna od djevojaka koje su zajedno mogle živjeti u kući. Moja braća salezijanci i drugi odgojitelji pobrinuli su se za sve njihove osnovne potrebe i njihovu obuku.
Tako je ova djevojčica, pokupljena s ulice, mogla ponovno procvjetati i izgraditi svoj životni put koji ju je doveo do toga da danas bude supruga i majka i, što je za mene neprocjenjivo, učiteljica u velikoj salezijanskoj školi u kojoj smo se nalazili.
Nisam mogao a da ne pomislim koliko još ovakvih života, spašenih od očaja i tjeskobe, ima u salezijanskom svijetu, koliko moje dobre braće i sestara salezijanaca svaki dan klekne da „operu noge“ malim i velikim Isusima s naših ulica.
Ovo je ključ koliko se života može promijeniti nabolje.
Kako da u ove dvije priče ne vidimo „Božju ruku“ koja dopire do nas kroz dobro koje možemo učiniti? Svi smo mi ti koji, na bilo kojem dijelu svijeta, u bilo kojoj situaciji života i profesije, vjerujemo u ljudskost i u dostojanstvo svake osobe i vjerujemo da moramo nastaviti graditi bolji svijet.
Ovo pišem jer se i dobre vijesti moraju znati. Loše se vijesti same šire i pronalaze zainteresirane ljude. Ove dvije priče iz stvarnog života, za mene vremenski tako bliske, potvrđuju jednom i tisuću puta koliko vrijedi dobro koje pokušavamo učiniti zajedno.
Kao što jedna salezijanska pjesma kaže: „Ja kažem da je Ivan Bosco živ, nemojte misliti da nas takav Otac može napustiti. On nije mrtav, Otac živi, on je uvijek bio tu i ostaje, on koji se brinuo za napuštenu mladež i siročad, za djecu s ulice, usamljene, koji je pomagao da se promijene… Ja kažem da je Ivan Bosco živ i da je poduzeo tisuću inicijativa. Zar ne vidite njegovu brižnost kao oca koji sada radi po cijelom svijetu? Zar ga ne čujete kako pjeva svoju pjesmu tolikim kćerima i tolikim sinovima, koji odražavaju Oca kojega volimo? On živi, kad su njegovi salezijanci ovakvi.“
Želim vam svima sretan Uskrs; a onima koji ne osjećaju ovu sigurnost vjere, najsrdačnije želim svako dobro.