„Još sam se jednom, putujući salezijanskim svijetom, mogao osobno uvjeriti da je Marija Pomoćnica – kako je obećao don Bosco – svjetionik, sigurno utočište i majčinska ljubav svoga sina i svih nas, njenih sinova i kćeri.“
Dragi prijatelji don Bosca i njegove dragocjene karizme,
kao što to često činim, želim s vama, u ovom mjesecu svibnju, podijeliti događaj koji sam nedavno doživio i koji je dirnuo moje srce, a ujedno me potaknuo da bolje razmislim o odgovornosti koju imamo prema pobožnosti Mariji Pomoćnici.
Na dan kada je Ivan Bosco ušao u sjemenište, Mama Margherita mu je rekla: „Kad si došao na svijet, posvetila sam te Presvetoj Djevici; kad si započeo studij, preporučila sam ti pobožnost ovoj našoj Majci; sada ti preporučam da budeš sav njezin; ljubi prijatelje odane Mariji; a ako postaneš svećenik, uvijek preporučuj i širi pobožnost prema Mariji. Kad je završila ove riječi moja je majka bila dirnuta, a ja sam plakao. Majko, odgovorio sam, zahvaljujem vam za sve što ste rekli i učinili za mene; ove vaše riječi neće biti uzalud izrečene i čuvat ću ih cijeli život.”
Kao što naše Uspomene često podsjećaju, don Bosco se bacio u naručje Božje Providnosti, kao dijete u naručje svoje majke.
Salezijanski grad
Krajem ožujka, kad sam ponovno otišao u Peru – u Latinsku Ameriku – želio sam otići u sjeverozapadni dio zemlje i posjetiti grad Piura u kojem se nalazi vrlo značajna salezijanska prisutnost. Iz više razloga:
Prvo, zato što Piuru sami mještani nazivaju „gradom vječne vrućine“ ili „gradom u kojem ljeto nikad ne prestaje“. Doista, vrlo je vruće, a vlaga ga čini još toplijim.
U isto vrijeme to je vrlo salezijanski grad. Više od stoljeća naše prisutnosti obilježilo je duh grada jednim stilom odnosa i odgojnih veza koji je vrlo poznat, vrlo jednostavan, ukratko, vrlo salezijanski.
Nadasve, to je vrlo marijanski grad, vrlo odan Mariji Pomoćnici, budući da se nalazi u orbiti dviju salezijanskih prisutnosti.
Na kraju, želio bih istaknuti veličanstvenu odgojnu službu koja se u školi Don Bosco pruža od samog dolaska salezijanaca, a posebno u posljednjim desetljećima, sa salezijanskom prisutnošću zvanom „Bosconia“. Ovo je skromna i lijepa prisutnost u jednoj od najproblematičnijih i najsiromašnijih četvrti na periferiji grada. Zajedničkim naporom mnogih ljudi (kako u civilnom društvu tako i u Crkvi), a prije svega zahvaljujući don Boscovoj karizmi, ovaj se dio grada nastavlja preobražavati, pružajući priliku za stručno usavršavanje stotinama dječaka i djevojčica koji inače ne bi imali nikakve šanse, a danas napuštaju ovu salezijansku kuću sa zvanjem koje su izučili i stekli i tako se osposobili za svijet rada.
U Bosconiji postoji i veličanstveni salezijanski medicinski centar kojim upravlja grana naše obitelji, Damas Salesianas – Salezijanske dame (žene).
Vjerujem da sam ukratko opisao što sam zatekao u „gradu vječne vrućine“. Sve je vrijedno pažnje, ali posebno me dirnula duboka pobožnost prema Mariji Pomoćnici. Na jednom gotovo improviziranom skupu – jer sam samo par tjedana ranije najavio da bih ih želio upoznati – susreo sam više od tri tisuće ljudi koji su se okupili u 18 sati tijekom normalnog radnog dana slaviti Euharistiju u čast naše Majke, Pomoćnice kršćana. Vidio sam stotine djece i mladih sa svojim roditeljima, i na desetke dječaka, djevojčica i adolescenata iz raznih salezijanskih oratorija u okolici, zajedno s učiteljima, odgojiteljima itd… „Vječna vrućina grada“ činila se neznatna u usporedbi s vjerom, pobožnosti, nutrinom i molitvom, pjesmom i svim onim što sam zamišljao da ispunjava srca tih ljudi, kao što je ispunjavalo i moje.
Još sam se jednom putujući salezijanskim svijetom mogao osobno uvjeriti da je Marija Pomoćnica – kako je don Bosco obećao – svjetionik, sigurno utočište, majčinska ljubav svoga sina i svih nas, njezinih sinova i kćeri. Ona je svakako MAJKA kojoj se trebamo prepustiti i koja će nas uvijek voditi svom Ljubljenom Sinu. Vidio sam to i u Piuri.
To je sine qua non
Ujedno bih želio dodati još jedan mali komentar i nužnu samokritiku za sve nas koji smo don Boscovi sinovi i kćeri. Radi se o sljedećem: Duh Božji dopire gdje želi i dotiče srca svojih vjernika na način na koji samo On to zna. Tako je i s pobožnošću prema Majci Sina Božjega, ali ona je uvijek željela računati na nas. Moja je kritika da se ova pobožnost prema Nebeskoj Majci, prema našoj Majci Pomoćnici kršćana, nije ovako obznanila, s istim intenzitetom i istom apostolskom strašću u svim dijelovima svijeta i u svim našim prisutnostima. Postoje mjesta gdje smo izgradili škole, gdje smo poduzeli korake, gdje smo svakako služili za dobro ljudi, ali nismo uspjeli učiniti da naša Majka bude poznata i voljena.
Don Boscu bi to bilo neshvatljivo. Reći ću vam da je meni to jednako neshvatljivo i neprihvatljivo. Štoviše, ako bi u don Boscovoj obitelji bilo ljudi koji se ne utječu Pomoćnici, oni bi bili nešto drugo, ali ne bi bili don Boscovi sinovi i kćeri. Ona je naša Majka. Pobožnost Pomoćnici kršćana kao Majci Gospodinovoj i našoj majci nije izborna u salezijanskoj karizmi, kao što nije bila ni za don Bosca. Ona je jednostavno sine qua non (neophodna).
„Marija SS. je utemeljiteljica i bit će podupirateljica naših djela, neprestano je ponavljao don Bosco. Ona će nas velikodušno obdariti zemaljskim i duhovnim darovima, bit će naša voditeljica, naša učiteljica, naša majka. Po Mariji nam dolaze sva dobra od Gospodina.“
Don Bosco je u jednom od svojih snova vidio plemenitu Gospođu, kraljevski odjevenu, koja se nagnula na svom balkonu vičući: „Djeco moja, dođite, sklonite se pod moj plašt.“
Moja je iskrena želja da ona, Majka Ljubljenoga Sina, ona, Pomoćnica kršćana, i dalje bude posebna u svim dijelovima svijeta kao što je u „gradu vječne vrućine“ (Piura-Peru).
Sretan blagdan Marije Pomoćnice svima diljem svijeta.