Započeli smo pripremu za proslavu 150 godina Udruženja. Ove godine “idemo jako” u upoznavanju suradnika i svih onih koji su ostavili trag u povijesti naše Pokrajne. Kada smo razgovarali o tome što i kako bi to ove godine malo više približili odlučili smo ostaviti “suradničku srijedu” svim suradnicima, a kroz intervju mjeseca razgovarati sa onim ljudima koji su bili u vodstvu Udruženja tokom proteklog vremena. Ima li bolje osobe za započeti priču od onoga koji je tu bio od prvog dana bio sa suradnicima i za suradnike- don Stjepana Bolkovca. Od samih početaka 1976 godini u Hrvatskoj, a bio je i povjerenik SDB-a za Udruženje na Svjetskoj razini.
USS.HR Možete li nam reći nešto o svojim počecima kao provincijalnog povjerenika Salezijanaca suradnika 1977. godine i kako vas je to iskustvo oblikovalo?
DON STJEPAN: Pa moram reći da sam zapravo bazirao svoje iskustvo na temelju dosadašnjeg rada sa salezijancima suradnicima, a to je bilo u Hrvatskoj. Salezijanci suradnici su se tada posebno vezali za izgradnju crkve Marije Pomoćnice te su onda svaki mjesec praktički „animirali teren“ i donosili na susret sredstva za gradnju. U komunizmu, kad sam ja praktički počeo raditi, salezijanski suradnici su se više bazirali na don Boscovoj duhovnosti i međusobnim susretima kroz mjesečne sastanke. Delegat je bio taj koji je i organizirao i vodio sastanke i osmišljavao program. Program se zapravo sastojao u tome da je delegat s razine Družbe prenosio aktualnosti suradnicima. Mi smo praktički tada bili ono što je danas koordinator mjesnog središta. Govorili smo suradnicima o čemu ćemo razgovarati i o novostima u salezijanskom svijetu te smo pomagali suradnicima da žive duhovnost poput npr. vježbu sretne smrti što je bio uvijek dio sastanka. To je u don Boscovoj kulturi za sve tri grane bio način kako ostati vjeran pozivu posvijestiti si da radimo zbog Boga i za Boga. Don Ambrozije Matušić, don Petar Šimić i don Izidor Tušek su bili među prvim salezijancima u hrvatskoj koji su poticali granu suradnika. Na primjer, u Splitu su suradnici nikli zajedno s gradnjom Crkve, gradnjom župne kuće i sl. To cijelo iskustvo oblikovalo me tako da sam sve više gradio svijest o specifičnosti salezijanaca suradnika i njihovog poslanja.
USS.HR Koji su najveći izazovi s kojima ste se susretali tijekom godina rada sa suradnicima u Hrvatskoj?
DON STJEPAN Nikad nisam rekao „ne da mi se“! Imali smo jedan ritam rada prema mogućnostima suradnika kao laika. Zanimljivo i izazovno je to da su u suradnike u ono vrijeme pristupale osobe koje su već bile u mirovini i koje su koje su imale više vremena. To su većinom bile starije osobe i to većim dijelom žene. Ljepota rada sa suradnicima mi nikada nije bila mjerilo već sam to gledao kao jednu potrebu. Don Bosco nije bez veze osnovao suradnike te ih je čak u prvo vrijeme zvao „vanjski salezijanci“. Već to pokazuje koliko je don Bosco htio preko suradnika imati vezu s „terenom“, a posebno u to vrijeme kada je don Bosco osnivao škole, zavode i razne ustanove. Salezijanci su morali biti uključeni, a povezanost s „terenom“ je išla preko suradnika tako da možemo reći da su suradnici bila produžena ruka salezijanaca u djelovanju. Zato se, na žalost, njihova duhovna i upravna autonomija teško probijala. Suradnici su bili vezani za salezijance i za njihovo djelovanje, a salezijanci su iskorištavali suradnike kao one koji su im bili produžena ruka za vlastite potrebe. Zato kod suradnika nemamo previše inicijativa koje oni potiču i organiziraju nego je to više bilo „što trebaju braća Salezijanci – tu smo.“ Na žalost, tu je taj krivi pojam koji je dugo vladao – salezijanski suradnici – a ne suradnici poslanja. Kad ti imaš poslanje onda svaka grana razmišlja o svojim mogućnostima npr. kako to poslanje živi? Sedamdesetih godina za vrijeme obnove pravilnika na temelju Drugog vatikanskog sabora započela je „struja“ da su oni zapravo salezijanci u svijetu, no tu su sami salezijanci bili pomalo u strahu jer, što god naprave suradnici reklo bi se „to su napravili salezijanci“ što znači da sve što se radi ide pod nekakvu jednakost. Zato se u početnim dokumentima za pripremu obnove Pravilnika vidi da je sadržaj pravilnika mijenjan, ali je, nakon prihvaćanja Pravilnika 1986. godine, ime i dalje bilo „Salezijanski suradnici“. Mi smo tada uvidjeli da to više nije dobro – strah od imena umjesto da ime definira stvari. Zvat ćemo ih kako ih je zvao don Bosco – vanjski salezijanci. Kako je i don Bosco već morao prihvatiti ime „Salezijanski suradnici“ budući da su u ono vrijeme suradnici mogli biti prihvaćeni samo u obliku trećeg reda, u starom pravilniku nalazila se rečenica „ad modum terci ordini“ (na način trećega reda). To je bio jedini način da suradnici mogu biti odobreni i to je don Bosco prihvatio, ali nije inzistirao na formi već na sadržaju. Zato je i forma salezijanaca suradnika vrlo jednostavna što se može vidjeti i po tome da su suradnici osnivali centre u Italiji tamo gdje nema salezijanaca. Upravo tako imali smo suradnički centar u Virju koji je zapravo izvan strukture provincije, a vodili su ga suradnici koje je u to vrijeme pratio don Ivan Jeren kao delegat. Danas pojam autonomije suradnika u hrvatskoj već polako hvata korijen, ali traži definiranje. Autonomija ne znači odvajanje – autonomija znači specificiranje: „Što ja mogu kao salezijanac laik? Kako mogu živjeti? Kako djelovati? Kako dati doprinos crkvi i salezijanskoj duhovnosti?“
USS.HR Kao povjerenik za suradnike u svjetskom vijeću, možete li nam reći o svojim iskustvima i na globalnoj razini?
DON STJEPAN Od 2002. do 2011. bio sam delegat na svjetskoj razini. To iskustvo je definiralo i moj stav prema suradnicima koji živim i prihvaćam, a nije nasilno formiranje strukture i ponašanja, već jednostavno svijest o specifičnosti. Kada sam postao delegat na svjetskoj razini, pravilnik iz 1986. (zvan i „ad experimentum“) bilo je potrebno usvojiti na definitivan način. Pokojni Rosario Maiorano (koordinator na svjetskoj razini) uz sestru Mariu Trigilu definirao je ideje koje bih davali članovi svjetskog vijeća uključujući mene, tajnika i rizničara. Jednom mjesečno bi se sastajali i definirali zadatke do sljedećeg sastanka te smo od 2000. do 2008. godine definirali pravilnik koji je bio predstavljen i usvojen na svjetskom kongresu, a nakon moga djelovanja bio je i u potpunosti usvojen. Taj pravilnik je opet živio kao „ad experimentum“ kako bi vidjeli hoće li zaživjeti te hoće li ga mjesna središta prihvatiti. To znači da je provjera bila „odozdo“ prema „gore“ – od mjesnih središta pa sve do Vijeća. Provjeravalo se mogu li mjesna središta živjeti po tom pravilniku, što im znači, što je prihvatljivo, a što je možda neshvatljivo ili nemoguće. Ne mogu reći da mi je sada, kako bi se reklo, „srce na mjestu“ kada je Pravilnik usvojen, već kada vidiš da nešto ima vrijednost onda znaš da sav trud i zalaganje ima smisla. U Španjolskoj primjerice imamo fenomen da ponestaje salezijanaca, ali sve je više salezijanaca suradnika koji vode škole i centre. Tamo je tako divna bratska veza između salezijanaca i suradnika. I ne samo to – salezijancima koji nestaju daje mir, a suradnicima daje vrijednost! Ja osobno nisam sudjelovao u takvim projektima ili pokretao inicijative u svjetskom vijeću, ali sam ih uvijek poticao i podržavao one koje vide vrijednost u tome.
USS.HR Kako ste usklađivali svoj svećenički poziv i djelovanje u Udruženju?
DON STJEPAN Usklađivanje svećeničkog poziva s angažmanom u Udruženju salezijanaca suradnika bilo je izazovno, slično kao što i suradnici moraju usklađivati obiteljske obveze, posao i druge obaveze u svom životu s Udruženjem. Postojali su trenuci kada sam imao više obaveza kao svećenik i salezijanac, što mi je ponekad otežavalo angažman u Udruženju.
USS.HR Koji su najupečatljiviji trenuci ili projekti koje ste vodili sa suradnicima kao povjerenik u Hrvatskoj?
DON STJEPAN Osobno nisam vodio projekte sa suradnicima. Sve je bilo pušteno suradnicima da vode, organiziraju i vide koliko i na koji način (povezani sa salezijancima) mogu djelovati. Sjećam se da je Split u to vrijeme bio „jak“ sa suradnicima i inicijativama. Tamo je bila Mirjana Vučica koja je bila i svjetski savjetnik za ovu našu regiju te smo tada vidjeli da je svašta moguće, ali bez nametanja strukture odozgo jer bi to onda postala obaveza koja premašuje neke mogućnosti. Suradniku u svijetu je obitelji na prvom mjestu. Onda posao. Posao koji na salezijanski način radi. Tek na trećem mjestu su inicijative koje su moguće u slobodno vrijeme jer ti moraš vidjeti koliko se moraš posvetiti obitelji, koliko se moraš posvetiti poslu i tek na kraju koliko imaš vremena posvetiti se drugima. Danas, kao i onda, većina djelovanja suradnika je vezana za župu i ne traže nešto novo. Javljao se uvijek „paralelizam odgovornosti“ sa salezijancima te osjećaj da oni moraju spašavati neke inicijative, a suradnici često zbog svog načina življenja moraju reći „ne mogu sada“ i sl. Mladih suradnika bilo je u Splitu, no zato su tamo uvijek bile dvije grupe suradnika. I to pokazuje da se život središta ne mora živjeti na način u uniformnosti već može biti podijeljen u više grupa. To je upravo ono što sam već i rekao – potrebe i grupe definiraju strukturu. Vi morate vidjeti što možete. Često se zbog toga poneka inicijativa i „uguši“, odnosno počinje opadanje interesa za suradnike što je zapravo šteta. Kod suradnika je uvijek potrebno poticati jedan osjećaj zdrave autonomije. Suradnici svojim središtem moraju upravljati, organizirati, tražiti nadahnuća i sl. Ne salezijanci za nas! Ja kao salezijanac mogu razmišljati na način koji suradnici ne mogu prihvatiti i onda umjesto da vas potičemo mi vas „gušimo“.
USS.HR Možete li podijeliti neku inspirativnu priču ili anegdotu koja vam je ostala urezana u pamćenje tijekom vašeg djelovanja sa salezijancima suradnicima?
DON STJEPAN Svidjela mi se jedna stvar u Argentini. U Salezijanskim školama koje rade dopodne, suradnici organiziraju školu u istim prostorima popodne za ljude koji traže posao. Time suradnici rješavaju pitanje nezaposlenosti jer njihovo društvo ne daje ponudu specijalizacije. Sa salezijancima su dogovorili prostor, a sve ostalo su organizirali oni – od upisnina do zadataka i sl.
USS.HR Što biste poručili mladim ljudima koji možda razmišljaju o pridruživanju Salezijancima suradnicima i kako vidite budućnost suradništva?
DON STJEPAN Što je poziv salezijanca suradnika? To je poziv u kojem, držeći se za ruke s drugima, možemo više – i to je i sam don Bosco rekao. Ono što možeš sam ide do određene granice i onda se uguši jer shvatiš da sam ne možeš. Suradnici imaju u sebi vrijednosti koje žele ostvarivati s drugima. I zato je zajedništvo za suradnike jako važno – da računamo jedni na druge i to onda može dati jako dobre plodove. Zvanje salezijanca suradnika je važno u salezijanskoj obitelji, crkvi i svijetu. To je tronožac u kojem ako fali jedan element dobiješ klackalicu koja ne funkcionira.
Don Stjepane, hvala vam na Vašem vremenu koje ste pronašli za suradnike tokom cijelog svoga života, pa tako i za ovaj naš razgovor! Hvala što ste nam uvijek bili oslonac, pomoć i podrška u našem radu! Neka Vas prati Božji blagoslov i zagovor našeg sv. Ivana Bosca i Marije Pomoćnice!