Ima trenutaka kada me u hipu prosine ushit oduševljenja, optimizma i životne lakoće. Najednom se otvore novi, do tada skučeni i tmurni obzori. Ozari me čudesna sreća postojanja. Pomislim kako sam u stanju riješiti sve nedoumice, boli i strahove. Spreman sam na darivanje, žrtvu i poniznost. Pomislim: SPREMAN SAM NA SVETOST.
A onda poput neuhvatljive magličaste pare ti trenuci iščeznu. Ostanem JA sa svojim strepnjama i borbama. Sa svojim nagonima, kao u narkomana, koji me tjeraju na beskrajnu borbu za ovozemnim, prizemnim stjecanjem prolaznih ljudskih (ne)vrlina. A trenuci uzvišenosti-hipertrofiranosti duše izgledaju mi kao davni svijet mašte mene kao malog djeteta.
Možda se u ovoj mojoj meditaciji, koja analizira uvijek aktualnu unutarnju borbu čovjeka između duhovnog i materijalnog, zrcali nekako i moj suradnički put.
Zovem se Marinko Jukić, rođen 1967. godine, iz Žepče, oženjen, otac troje djece.
Počelo je u rujnu 1995. godine. Radio sam u Srednjoj školi u Žepču, kao mladi profesor stručnih predmeta strojarske struke. Zapravo, tada kao najmlađi profesor u kolektivu od 60-ak profesora. Rat je tek završio.
Uspjeli smo se obraniti i ostati svoji na svome. Nekako potisnuti strahovite traume i boli zbog stradanja i gubitka najbližih, braće, rođaka, prijatelja… Jedini mi brat, mlađi 2 godine, trajno vezan za kolica. Polovica od preko 400 poginulih branitelja Žepča bili su mi školski kolege, rođaci, prijatelji s nogometa, iz kafića… Druga polovica poznanici. Praznina koja nastaje gubitkom tolikih prijatelja i ljudi koji si bili dio tvog dotadašnjeg života ogromna je.
I još k tome oko 2000 ranjenih.
Svaki drugi pripadnik 111 Xp brigade je ili ranjen ili poginuo.
Na tragu misli da pobjednici u ratu na najveće probleme nailaze u miru, jer nakon ratne napetosti i žrtve dolazi mir i borba sa samim sobom, propitivanje smisla žrtve, osjećaj nepravde i zapostavljenosti. To je osjećaj toliko prisutan i poznat, koliko i opravdan, kod mnoštva naših branitelja. Na tom tragu odmah nakon rata počinjem raditi i živjeti život u specifičnom poraću. Stanju nekakvog umjetnog mira, koji nas na ovim prostorima nekako prati do dana današnjeg.
U tom rujnu 1995. dolaze u našu školu raditi salezijanci don Ambrozije, don Stjepan i don Tihomir. Stjepan sin našeg kraja, a Tihomir kao da je odrastao s nama. Generacijski jako bliski. Brzo smo kliknuli. Zajednička druženja, nogomet, mise, duhovni, kulturni i obrazovni projekti. Vrlo brzo su salezijanci osvojili srca žepčaka, a Žepče njihova srca. Preambiciozni projekt izgradnje kompleksa Katoličkog školskog centra, zamišljen od akademika Mutnjakovića činio mi se kao bujna, nesputana mašta 10-ogodišnjeg dječaka. Nedvojbeno su i don Stjepan i don Tihomir potajice tako razmišljali.
I onda, ipak je krenulo. Protivno mojoj skeptičnosti i realizmu. Božjom providnošću, po zagovoru Svetog Ivana Bosca ispunile su se mnoge molitve. Centar je u narednim godinama rastao i materijalno i duhovno.
Nicale se škole, radionica, dvorana, igrališta, rađala se duhovna zvanja. Život oko Salezijanske zajednice je procvjetao raskošnim cvjetovima. Pred vrhovnim poglavarom Pascualom Chavezom, koji je posjetio Žepče 2005. godine, nas preko 20, većinom relativno mladih salezijanaca suradnika, položilo je svečano obećanje.
Na mjesečne sastanke se išlo redovito. Nastojali smo i dijelom uspjevali biti proaktivni članovi našeg udruženja. Pridonositi i umnažati velike darove izlivene na ovu salezijansku zajednicu
Osjećao sam zadovoljstvo što sam pripadnik salezijanske obitelji. Osim suradništva bilo je tu i poslovne suradnje, zajedničkih pothvata poput pokretanja Radiopostaje Žepče 2008. godine koja je odigrala značajnu ulogu u jeku medijske blokade Hrvata žepačkog kraja.
Godine su prolazile, a s njima poput one magličaste pare s početka ovoga teksta stanje mog oduševljenja i osjećaja pripadnosti neprimjetno je slabilo. Točke privlačenja udaljavale su se, a s njima s kvadratom udaljenosti slabile su i privlačne sile. Razloge dijelom mogu detektirati, ne i opravdati. Glavne aktivnosti udruženja nisu se poklapale s mojim interesima. Ja sam to oportunistički, prešutno i svjesno prihvatio.
Onaj početni ushit oduševljenja i optimizma, spremnosti na darivanje i žrtvu polako me napuštao. Ponestajalo je vina, kao na poznatoj zgodi sa svadbe iz Kane Galilejske.
Pokušavam ga, i dijelom uspijevam, pronaći na drugim stranama, a vjerojatno bih se morao obratiti Isusovoj majci, Mariji Pomoćnici kršćana.