DON BOSCOV SAN JE ŽIVLJI NEGO IKADA!- poruka Vrhovnog poglavara za ožujak
DON BOSCOV SAN JE ŽIVLJI NEGO IKADA!- poruka Vrhovnog poglavara za ožujak

DON BOSCOV SAN JE ŽIVLJI NEGO IKADA!- poruka Vrhovnog poglavara za ožujak

Dragi prijatelji,
kao i svakog mjeseca, šaljem vam svoj pozdrav od srca. Moja su razmišljanja potaknuta onim što proživljavam, jer vjerujem da život dolazi svima nama i da ono dobro koje dijelimo, čini nam dobro i daje nam novi entuzijazam.
Korizma i Uskrs pozivaju nas na preporod. Svaki dan. Preporod za povjerenje, za nadu, za spokojni mir, za želju za ljubavlju, za radom i stvaranjem, za njegovanjem i čuvanjem ljudi, talenata i stvorenja, cijelog malog ili velikog vrta koji nam je Bog povjerio.

Nas salezijance svetkovina Uskrsa uvijek podsjeća na onu iz 1846. godine u Valdoccu, kada je don Bosco briznuo u plač zbog livade Filippi i siromašne Pinardijeve šupe i okolne zemlje, gdje je san postao stvarnost.

Vidio sam kako se san nastavlja ostvarivati. U ovom trenutku, pišem vam iz Santo Dominga u Dominikanskoj Republici. Prethodno sam bio u prekrasnom, vrlo značajnom posjetu Juazeiro do Norte (u brazilskom sjeveroistočnom dijelu Recifea), a ovih posljednjih nekoliko dana bili su dominikanski. Za nekoliko sati nastavljam put prema Vijetnamu. Usred ove „žurbe,“ koja se također može doživjeti s velikim mirom, nahranio
sam svoje salezijansko srce lijepim i utješnim iskustvima. Pričat ću vam o njima, jer govore o salezijanskom poslanju, ali dopustite mi da počnem s jednom anegdotom koju mi ​​je jučer ispričao jedan salezijanac, a koja me nasmijala, ganula i progovorila mi o „salezijanskom srcu.“

Mali bacač kamena
Subrat mi je ispričao da je prije nekoliko dana, dok je putovao jednom cestom u unutrašnjosti zemlje, prošao pored mjesta gdje su neka djeca počela bacati kamenje na automobile kako bi izazvala male nezgode – poput razbijanja prozora – i u zbrci nešto ukrali od putnika.
Upravo to se i njemu dogodilo. Prolazio je kroz selo i jedno dijete je bacilo kamen da mu razbije staklo na autu i uspjelo. Salezijanac je izašao iz auta, uhvatio dječaka i rekao mu da ga odvede svojim roditeljima. U toj obitelji nije bilo oca (davno ih je napustio). Bila je samo napaćena
majka koja je ostala sama s ovim sinom i mlađom kćerkom. Kad je salezijanac rekao majci da je njezin sin razbio staklo na autu (što je dječak priznao), te da je to skupo i da će mu morati platiti, jadna žena se kroz suze ispričala i tražila oprost, dajući mu do znanja da mu ne može platiti, da je siromašna i da će ukoriti sina… U tom trenutku, djevojčica, sestrica „malog don Boscovog Magonea,“ bojažljivo se približila salezijancu sa stisnutom šakom, otvorila ju i ponudila mu jedini novčić koji je imala, gotovo bezvrijedan. To je bilo svo njeno blago. Rekla mu je: „Evo, gospodine, da platim za staklo.“ Subrat mi je rekao da je bio toliko dirnut da više nije mogao govoriti i na kraju je dao ženi nešto novca za malu pomoć obitelji. Nisam znao kako protumačiti priču, ali bila je toliko puna života, boli, potrebe i ljudskosti da
sam si obećao da ću je podijeliti s vama. Nekoliko sati kasnije, vrlo blizu mjesta gdje sam boravio u salezijanskoj kući, pokazali su mi drugu malu salezijansku kuću u kojoj primamo djecu koja žive na ulici i nemaju nikoga. Većina su Haićani. Znamo dobro tragediju koja se događa na Haitiju, gdje nema reda, nema vlade, nema zakona i samo bande kontroliraju sve. Obradovalo me da su ta djeca, maloljetnici koji su ovdje stigli tko zna kako i koji nemaju gdje ostati, primljeni u naš dom. Trenutno ih je tamo 20. Jednom kada se stabiliziraju, otići će u druge odgojne ustanove u kojima djeluju salezijanci i odgojitelji laici, gdje se nalazi još 90 maloljetnika. Srce mi se ispunilo radošću i navelo me na pomisao kako je Valdocco u Torinu, s don Boscom, isto tako nastao. Tako smo rođeni mi salezijanci; kada je mala skupina tih dječaka iz Valdocca, zajedno s don Boscom, dala život „de facto“ salezijanskoj družbi tog 18. prosinca 1859. godine.
Kako ne vidjeti „Božju ruku u svemu tome“? Kako ne vidjeti da je cijelo ovo djelo rezultat nečeg mnogo većeg od ljudske strategije? Kako ne vidjeti da ovdje i u tisućama drugih salezijanskih mjesta u svijetu nastavljamo činiti dobro, uvijek uz pomoć mnogih velikodušnih ljudi i mnogih drugih koji dijele strast za odgojem?
Ove godine u Madridu u Španjolskoj i drugim mjestima (uključujući i Ameriku) predstavljen je veličanstveni kratki film „Canillitas“ koji prikazuje život mnogih od ovih mladih ljudi. Bio sam sretan dotaknuti ovu stvarnost svojim rukama i očima. Doista je istina, prijatelji moji, da se don Boscov san ostvaruje i danas, 200 godina kasnije.
Jučer sam zatim proveo cijeli dan s mladima iz salezijanskog svijeta koji se definiraju i osjećaju kao vođe diljem salezijanske Latinske Amerike iz pokreta koji nastoji osigurati da barem salezijanski odgojni svijet vrlo ozbiljno shvati brigu o stvorenju i ekologiji, s onom osjetljivošću koju je papa Franjo izrazio u enciklici „Laudato Si’“. Mladi iz 12 zemalja Latinske Amerike bili su prisutni (osobno ili online) u njihovom pokretu „Održiva Latinska Amerika“. Predivno je što mladi ljudi sanjaju i predaju se nečemu što je dobro za njih, za svijet i za sve nas. Da se svijet spasi; spasiti znači sačuvati, i ništa neće biti uzaludno, nijedan uzdah, nijedna suza, nijedna vlat trave; nije uzaludan nijedan velikodušan trud, nijedno bolno strpljenje, nijedna brižna gesta, bez obzira koliko mala ili skrivena. Ako možemo spriječiti da se srce slomi, nećemo živjeli uzalud.
Ako možemo ublažiti životnu bol ili ublažiti patnju, ili pomoći djetetu da raste, nismo živjeli uzalud.
S obzirom na sve ovo, želim reći s određenim autoritetom: „Ljubljeni don Bosco, tvoj san je još uvijek VRLO ŽIV.“
Ostanite dobro i budite radosni.
Don Angel

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)