Šetnja u raj (III. dio)
Šetnja u raj (III. dio)

Šetnja u raj (III. dio)

Mi smo svakako htjeli ići u raj. Hodajući lijevo-desno, naprijed-nazad, konačno smo po spomenutom putu stigli na mjesto gdje je bilo sakupljeno mnoštvo ljudi koji su se trudili stići na goru.
Kako je već rečeno, trg je završavao uskom stazom. Tko je njome krenuo, jedva bi ušao sa suprotne strane. Morao je prijeći most koji je bio dug, veoma uzak i bez ograde. Pod mostom je zjapila bezdana provalija.

Ah, eno puta u raj, klicali smo. Idemo tamo! Najednom svi pođosmo prema mostu. Neki dječaci se zatrčaše ostavivši iza sebe prijatelje. Htio sam da me pričekaju, ali oni su se natjecali tko će prije stići. Kad su došli do prijelaza, preplašiše se i zaustaviše pred mostom. Hrabrio sam ih neka prijeđu:

Naprijed! Naprijed! Što činite?

E da, dođite vi i pokušajte! Teško je prijeći tako uskim prijelazom preko ovog mosta. Ako se okliznemo, upast ćemo u ovu duboku vodu u ponor i nitko nas više neće vidjeti! Napokon su svi pošli za prvim. Držali smo se jedan drugoga, prešli na drugu stranu i stigli do podnožja gore. Željeli smo se popeti, ali nismo našli staze. Zatim smo pokušali po bočnoj strani planine, ali i tu su nam se ispriječile mnoge poteškoće i zapreke.
Na jednom mjestu bijahu u gomilama razbacane stijene, na drugom pećina, tamo provalija, negdje trnovo grmlje. Uz to, ulaz je bio previše strm. Čekao nas je težak napor, ali nismo se uplašili i započeli smo se oduševljeno penjati. Nakon kratkog napornog uspinjanja, pomažući se među sobom te svojim rukama i nogama, zapreke počeše isčezavati i na određenom mjestu nađosmo stazu po kojoj smo mogli ugodno hodati. Usput smo vidjeli mnoge ljude koji su tako strašno trpjeli, pa nas je obuzeo strah i sućut. Ne mogu izreći ono što sam vidio, jer bih vam prouzročio mnogo boli i ne biste mogli odoljeti mojem opisu. Ništa vam dakle neću više reći. Nastavljam.
Po planinskim obroncima susretali smo mnoštvo ljudi koji se približavaju. Bili su dočekivani veoma svečano i uz dugi pljesak. Istodobno smo čuli zaista nebesku glazbu, pjev divnih glasova i mnoštvo najljepših himni. To nas je još više ohrabrilo nastaviti po uzbrdici. Hodajući, mislio sam u sebi i govorio dječacima:

Jesmo li mi koji krećemo u raj već pokojni? Uvijek sam čuo, a i znam kako treba prije poći na Sud. Jesmo li mi već suđeni?

Ne, odgovarali su mi. Mi smo još živi. Na Sud još nismo išli. Kako god bilo, svemu smo se tome nasmijali. Tada sam rekao:

Bili mi mrtvi ili živi, pođimo naprijed vidjeti što je tamo gore. Ubrzavali smo korake, stigosmo skoro na vrh brda. Oni koji su bili gore već su spremno iščekivali slavlje uz naš dolazak. Međutim, okrenem se pogledati jesu li svi dječaci uz mene i s dubokom boli uočim: ostadoh skoro sam. Od tolikih mojih pratitelja ostali su mi trojica ili četvorica.

A drugi?, pitao sam usporavajući korak i silno žalostan. Odgovorili su mi:

Zaustavili su se kojekuda. Možda će doći. Pogledao sam niz brdo i opazih ih razasute po gori. Bili su se zaustavili tražeći puževe među stijenama, drugi berući cvijeće bez mirisa, neki loveći leptire itd.

Počeo sam vikati koliko mi je grlo dopuštalo. Naprezao sam se kako bih im dao znak. Zvao sam ih po imenu neka brzo dođu, jer nema vremena za zaustavljanje. Samo neki su došli i sada ih je bilo osam dječaka. Ostali se nisu obazirali na moje pozive i zaokupljeni svojim sitnicama nisu pomišljali na uspon. Nisam htio ići u raj praćen tako malim brojem dječaka. Odlučih sam poći i dovesti ove upornike. Rekoh svojim pratiteljima:

Vratit ću se dolje i sakupit ću ih! Tako sam i učinio. Kolike sam našao kako sjede! Sve sam ih podizao na noge. Neke sam opominjao, druge ljubazno ukorio, na treće sam se izderao. Jedne sam udarao šakama, druge gurao i zvao:

Idite gore, za ljubav Božju! Ne zaustavljajte se ovdje radi sitnica! Idući tako prema podnožju skoro sam ih sve pronašao…. I nađoh se na
vrhu brda na koje smo se popeli tolikom mukom. Ovdje sam hrabrio one koji su, umorni od hoda i prestrašeni kako neće stići na vrh, krenuli
natrag. Tada sam se okrenuo kako bih nastavio svoje uspinjanje i žurio sam se vratiti onamo gdje su bili dječaci, međutim spotakao sam se o
neki kamen, i probudio. Bilo kako bilo, malo bi ih stiglo u raj. Od onih sedamdeset stigla su valjda trojica ili četvorica.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)