JA SAM SALEZIJANAC I JA SAM BORORO- poruka Vrhovnog poglavara za travanj
JA SAM SALEZIJANAC I JA SAM BORORO- poruka Vrhovnog poglavara za travanj

JA SAM SALEZIJANAC I JA SAM BORORO- poruka Vrhovnog poglavara za travanj

Dragi prijatelji,

pišem vam iz Merurija, u državi Mato Grosso do Sul, u Brazilu. Pišem vam ovaj pozdrav gotovo kao da je novinarski izvještaj jer su prošla samo 24 sata otkako sam stigao u grad.

Ali moja subraća salezijanci stigli su prije 122 godine i od tada smo neprestano prisutni u ovoj misiji usred šuma i polja, prateći život ovog domorodačkog naroda.

1976., jednom salezijancu i jednom Indijancu ukradeni su životi s dva hica iz vatrenog oružja od strane facendeirosa (velikih zemljoposjednika). To su sluga Božji Rodolfo Lunkenbein, salezijanac, i Indijanac Simao Bororo. Ubijeni su jer su zemljoposjednici smatrali da im salezijanci iz misije stoje na putu da zauzmu druge posjede zemlje koji pripadaju narodu Boi-Bororo.

Jučer smo mogli doživjeti mnoge jednostavne trenutke: po dolasku nas je dočekala domorodačka zajednica, pozdravili smo ih – bez žurbe – jer ovdje sve ide polako. Slavili smo nedjeljnu euharistiju, dijelili rižu i feijoadu (varivo od graha) i uživali u ljubaznom i toplom razgovoru.

Poslijepodne su za mene organizirali susret s poglavarima različitih zajednica. Bilo je prisutno i nekoliko žena poglavarica jer u nekoliko sela žena ima konačnu vlast. Razgovarali smo iskreno i duboko. Objasnili su mi svoja razmišljanja i predstavili mi neke svoje potrebe.

U jednom od tih trenutaka progovorio je mladi salezijanac Boi Bororo. On je prvi Bororo koji je postao salezijanac nakon 122 godine salezijanske prisutnosti. Ovo nam pokazuje da stvarima treba dati vremena; nije uvijek onako kako mi mislimo i želimo da bude u današnjem učinkovitom i pragmatičnom svijetu.

Ovako je ovaj mladi salezijanac govorio pred svojim narodom, svojim ljudima i svojim poglavarima ili vlastima: „Ja sam salezijanac, ali sam i Bororo; ja sam Bororo, ali sam i salezijanac. Najvažnije mi je da sam rođen upravo na ovom mjestu, da sam upoznao misionare, da sam čuo za dvojicu mučenika, oca Rodolfa i Simaa, i da sam vidio svoje mjesto i svoj narod da rastu, zahvaljujući činjenici da je moj narod hodao zajedno sa salezijanskom misijom i misija je hodala zajedno s mojim narodom. Za nas je i dalje najvažnija stvar da hodamo zajedno.“

Na trenutak sam pomislio kako ponosan i sretan bi don Bosco bio da je slušao jednog od svojih sinova salezijanaca koji pripada ovom narodu (kao i druge salezijance koji dolaze iz naroda Xavante ili Yanomani).

Između ostalog, u svom govoru uvjerio sam ih da želimo i dalje hodati uz njih i želimo da učine sve što je u njihovoj moći da i dalje čuvaju i sačuvaju svoju kulturu – i svoj jezik – uz našu pomoć. Rekao sam im da sam uvjeren da im je naša prisutnost pomogla, ali da sam također uvjeren koliko je za nas dobro što smo s njima.

Razmišljao sam o posljednjem don Boscovom misionarskom snu: i o onoj Pastirici, koja se zaustavila pokraj don Bosca i rekla mu: „Sjećaš li se sna koji si sanjao kad si imao 9 godina?… Pogledaj sada, što vidiš?“ „Vidim planine, zatim mora, zatim brda, i opet planine i mora.“

„Dobro – rekla je Pastirica – sada povuci jednu crtu od jednog kraja do drugog, od Santiaga do Pekinga, neka središte bude usred Afrike, i imat ćeš neku predodžbu o tome što salezijanci moraju učiniti.“ „Ali kako sve to učiniti? – uzviknuo je don Bosco – Daljine su goleme, mjesta teška, a salezijanaca malo.“ „Nemoj se uzrujavati. Tvoja djeca, djeca tvoje djece i njihova djeca će to učiniti.“ Oni to i rade.

Od početka našeg puta kao kongregacije, vođen (i s ljubavlju „guran“) od Marije Pomoćnice, don Bosco je poslao prve misionare u Argentinu. Naša kongregacija je poznata po svojoj karizmi odgoja i evangelizacije mladih, ali smo također i izrazito misijska kongregacija i obitelj. Od početka do danas, bilo je više od jedanaest tisuća salezijanskih misionara SDB i nekoliko tisuća Kćeri Marije Pomoćnice. Naša prisutnost među ovim domorodačkim narodom, koji broji 1940 pripadnika i nastavlja rasti malo po malo, i danas nakon 122 godine ima smisla, jer oni su na periferiji svijeta – svijeta koji ponekad ne shvaća da mora poštovati ovo što oni jesu.

Razgovarao sam i s jednom matrijarhom, najstarijom od njih, koja me došla pozdraviti i pričati mi o svom narodu. Nakon prekrasne olujne kiše, sjeli smo na mjestu mučeništva, da s velikim mirom izmolimo krunicu u prekrasnu nedjeljnu večer (već je bio mrak). Bilo nas je mnogo i predstavljali smo stvarnost ove misije: bake, djedovi, odrasli, mlade majke, novorođenčad, mala djeca, posvećene osobe, laici… – veliko bogatstvo u jednostavnosti ovog malog dijela svijeta koji nema moć, ali koji je također odabran i omiljen od Gospodina, kako nam govori Evanđelje.

Znam da ćemo tako i nastaviti, ako Bog da, još mnogo godina, jer možete biti Bororo i don Boscov sin, i biti don Boscov sin i Bororo koji ljubi i brine za svoj narod i svoje ljude.

U jednostavnosti ovog susreta, danas je bio sjajan dan zajedničkog života s domorodačkim narodom – sjajan misionarski dan.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)