SALEZIJANSKA DUHOVNOST

„Mi vjerujemo da nas Bog čeka u mladima, da nam daruje milost susreta s njim i da nas osposobi da mu služimo u njima, poštujući njihovo dostojanstvo i odgajajući ih za puninu života.“ Don Egidio Viganò

Ove je riječi rekao don Egidio Viganò, Vrhovni poglavar, na 23. općem saboru Salezijanske družbe. Don Boscov lik „posvećenog apostola, duhovnog čovjeka“ koji „nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih“ savršen nam je uzor za našu duhovnost i apostolat. Njegov „preventivni sustav“ u salezijanskim se konstitucijama naziva „duhovnim iskustvom„ te tako i za nas postaje putokaz ljubavi koju darujemo mladima u njihovu rastu, razvoju i životnim poteškoćama.

Don Bosco i Majka Mazzarello na osobnoj su razini živjeli duboko iskustvo Boga koji je tako snažno obilježio njihov život da su tim iskustvom „zarazili“ druge. Osjećaj Božje prisutnosti prožimao je zajednice Oratorija u Valdoccu i Morneseu u kojima su se rad i molitva nadopunjavali u svakodnevnici kao mjesta i načini susreta s Bogom. Don Boscova duhovnost i duhovnost Majke Mazzarello izražavaju se u jednom životnom stilu koji se temelji na preventivnoj odgojnoj ljubavi putem koje se Boga može otkriti čak i u srcu one osobe koja se čini „nepopravljivom.“ Šarm njihova iskustva potiče da ih nasljedujemo. Društveno-političko i ekonomsko ozračje se promijenilo i mi ih ne možemo doslovno imitirati. Stoga smo pozvani zahvatiti one duboke elemente i aktualizirati ih u današnjem svijetu.

Temeljna obilježja Don Boscova duhovnog lika detaljno opisuju salezijanske konstitucije: „Gospodin nam je darovao Don Bosca kao oca i učitelja. Proučavamo ga i nasljedujemo diveći se njegovu blistavu skladu naravi i milosti. Duboko čovjek, bogat vrlinama svoga naroda, otvoren zemaljskim stvarnostima, duboko čovjek Božji, bogat darovima Duha Svetoga, živio je ‘kao da Nevidljivoga vidi’. Ta dva vida stopila su se u čvrsto jedinstven projekt života, u služenje mladima. Taj je projekt Don Bosco ostvario: ustrajno i uporno, usred zapreka i muka, širokogrudna srca“ (čl. 21).

Iz ovoga proizlaze bitne posljedice za salezijansku duhovnost. Svatko tko se oduševljava Don Boscovim duhovnim likom, zasigurno ima poseban odnos prema njemu.

Susret s Don Boscom u tom smislu odlučujući je za duhovni život. S pravom možemo reći da je Don Bosco Božji dar za život suradnika. Svakome je osobno dana milost susreta i poznavanja Don Bosca. Suradnici nisu tek njegovi štovatelji, nego učenici. On je inicijator, utemeljitelj koji nam prenosi duhovno iskustvo nazvano salezijanska karizma. On je „jedan od najkompletnijih osoba što ih je povijest poznavala“ (Jörgensen). Njegova ljudska narav, nježna i ljubazna, osjetljiva na prijateljstvo, postala je vidljiv znak Božje prisutnosti. Takav sklad očitovao se u njegovoj osobi, u skladu nježnosti i ozbiljnosti, inteligencije i praktičnosti, pravednosti i lukavosti, svetosti i ludosti svijeta, rada i molitve, Boga i bližnjega, ljubavi i profesionalnosti, poslušnosti i slobode. To se očituje i u njegovoj pedagogiji kroz stegu i prisnost, razumnost i spontanost, zahtjevnost i dobrotu.  Don Bosco je bio „duboko čovjek i čovjek Božji, bogat vrlinama svoga naroda i pun darova Duha, otvoren zemaljskim stvarnostima koje je živio kao da gleda Nevidljivoga“.

Salezijanska je duhovnost apostolska jer se izražava i raste u pastoralnom radu. Da bi apostolat bio duhovnost, a ne rasipanje i trošenje snaga, mora imati dušu, to jest ljubav. Sav se trud duhovnog života sastoji u oživljavanju, pročišćivanju i jačanju te ljubavi. U Salezijanskoj obitelji govori se o pastoralnoj ljubavi. Sam nas pojam upućuje na Isusa Dobrog Pastira, na njegovu dobrotu, na traženje izgubljenih, dijalog, opraštanje, u konačnici na samu bit njegova služenja: da objavi Boga svakom čovjeku. Don Bosco, a za njim i svi članovi Salezijanske obitelji izražavaju tu ljubav riječima: Daj mi duše, drugo uzmi. Duša ovdje označuje duhovni element čovjeka, središte njegove slobode i dostojanstva, prostor njegove otvorenosti Bogu. Onaj koga pokreće takva ljubav prema čovjeku u njegovoj najdubljoj srži, on ostavlja sve ostalo („Drugo uzmi“). 

ELEMENTI SALEZIJANSKE DUHOVNOSTI

Duhovnost svakodnevnice Duhovnost uskrsne radosti  i optimizma Duhovnost prijateljstva s Isusom Kristom Duhovnost odgovornog služenja Duhovnost odnosa s Djevicom Marijom – pomoćnicom kršćana Duhovnost crkvenog zajedništva

DUHOVNOST SVAKODNEVNICE

Svakodnevni život koji se nadahnjuje na osobi Isusa Krista jest područje u kojem se prepoznaje Božja djelatnu prisutnost i u kojem se suradnik ostvaruje kao cjelovita osoba.

Duhovnost svakodnevnice temelji se na otajstvu utjelovljenja, konkretna je i u običnosti svakodnevnice prepoznaje mjesto susreta s Bogom koji je blizak i pristupačan kao dobar Otac koji spašava i daruje život. Isus se rodio i na ovom svijetu živio kao čovjek, radio je svojim rukama, i kao čovjek se veselio, trpio, radovao, plakao, i na kraju umro. Isusova ljudska narav objavljuje da „sve što ste učinili jednomu od moje braće, meni ste učinili“. (Mt 25,40)  Boga se ne nalazi daleko od svakodnevnog iskustva škole, fakulteta, obiteljskih ili radnih obveza, hobija, međuljudskih odnosa i slobodnog vremena. Bog je prisutan u našem životu u svakom trenutku i u svakom događaju! Sveti Ivan Bosco i sveta Marija Dominika Mazzarello i sami su „u Božjoj prisutnosti“ živjeli sve obične i jednostavne događaje svakidašnjice koji su ih učinili svetima. Duhovnost svakodnevnice znači živjeti na izvanredan način običnost života s punim povjerenjem da je ta običnost Božja volja i put spasenja za svakoga čovjeka. U običnosti se pronalaze sva moguća sredstva i prigode potrebni za vremenitu i vječnu sreću. Duhovnost svakodnevnice znači prije svega htjeti, a potom znati i moći dovesti u savršen sklad sve aktivnosti života s Božjom voljom i njegovim usmjerenjima. Živjeti duhovnost svakodnevice znači razumjeti da je životna priča svakoga čovjeka hodočašće prema punini  života kako Isus kaže: „Došao sam da život imaju i da ga imaju u izobilju!“ (Iv 10, 10)

Proći kroz život s Kristom i kroz Krista znači promijeniti smjer i usmjeriti vlastito srce prema onome što je On ljubio i kako je ljubio. To također znači otvoriti srce i u njemu načiniti mjesto za slušanje Božje riječi.

Da bismo Božje zahvate mogli razumjeti u svakodnevnici našeg životnog hoda ,,potrebno je produbiti pogled“ i učiniti ga sposobnim čitati stvarnost iznutra prodirući sve više u otajstvo koje ju prožima. A otajstvo je onaj dio iskustva koje tek čeka da bude otkriveno i proživljeno. Ta pak činjenica potiče na kontemplaciju svakidašnjice, što opet znači u svemu gledati dobro i otkrivati tragove Božje prisutnosti.

Tko živi duhovnost svakodnevnice, o tome ne priča na sva usta, ne razglašava po svim medijima, nego prije svega živi trenutak za trenutkom po uzoru na Isusa Krista prihvaćajući male ili veće izazove, tražeći rasvjetljenje Duha Svetoga, budno pazeći na siromaštvo oko sebe i trudeći se pomoći potrebnima; nadilazi površnost, nerazboritu potrošnju, te rascijepljenost vlastitog života između odnosa prema Bogu i odnosa prema bližnjemu, društvu i svijetu. Tko živi duhovnost svakodnevnice dopušta biti prožet „Radosnom viješću“.

KAKO TO PRAKTIČNO OSTVARITI U ŽIVOTU SURADNIKA? PAŽ, Statut, Čl. 2. Salezijanci suradnici: poseban poziv u Crkvi § 1. Biti salezijanac suradnik znači odgovoriti na salezijanski apostolski poziv koji je dar Duha, prihvaćajući poseban način življenja evanđelja, i sudjelovati u poslanju Crkve. To je slobodan izbor koji prožima sav život. § 2. Kršćani katolici iz bilo kojih kulturnih i društvenih prilika mogu ići tim putem. Oni se osjećaju pozvanima zauzeto živjeti svoju vjeru u svakodnevici koja se prepoznaje po dva stava: a) osjećati Boga kao Oca i Ljubav koja spašava; susresti u Isusu Kristu Jedinorođenoga Sina, savršenog Očeva apostola; živjeti intimno zajedništvo s Duhom Svetim, pokretačkom snagom Božjeg naroda u svijetu. b) osjećati se pozvanima i poslanima u konkretno poslanje: pridonositi spasenju mladih zalažući se u istom Don Boscovu poslanju za mlade i puk.             Ostvarenje duhovnosti svakodnevice može se sažeti u tri riječi: rad, molitva i umjerenost. Drugim riječima, duhovnost treba biti: apostolska, kontemplativna i asketska. Svakodnevni život mjesto je susreta s Bogom. Don Bosco je svojim prvim suradnicima, kao i mladima u oratoriju, ponudio način duboko življenog evanđelja ukorijenjenog u ljudski život. Svakodnevni je život za Don Bosca bio prostor usavršavanja čovjeka, mjesto odgovora na kršćanski poziv. Da bi mladi otkrili tu prisutnost potrebna im je prisutnost odgojitelja koji će im poput Don Bosca i Majke Mazzarello pomoći promatrati stvarnost s pozitivne strane i koji će biti sposobni stati im uz bok i s njima kročiti kroz život u najobičnijoj svakodnevici, sve do sazrijevanja i do postizanja svetosti. Jer radost odgojitelja je ona Isusova: „Ovo vam rekoh da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“. Duhovnost svakodnevice je ključan element salezijanske duhovnosti i mjesto posvećenja svakog suradnika. U onim običnim životnim okolnostima biti odgovoran, discipliniran i radin, a u takvim prilikama i pravi primjer mladima, to je ono na što je suradnik pozvan biti primjerom. U vremenu u kojem se odgovornost i autentičnost izgubila iz vida, mladima trebaju primjeri da se kršćanski život može živjeti jednostavno, a svakom sekundom ispunjenom duhovnošću. Svaki trenutak života je prilika biti svjedok, svjedok Božje ljubavi svima koji bi ga mogli upoznati, susresti ili samo nakratko vidjeti. Svjedoka koji su životni, jednostavni, mladima treba, osobito među odraslima. Među odraslima koji nisu savršeni, ali se svakodnevno trude biti bolji, biti više Božji. Među odraslima koji su spremni hodati uz mlade i pomoći im na putu njihovim mladenačkih lutanja, koji su ih spremni učiti, ali i od njih učiti. Mjesto posvećenja suradnika je široko i nepregledno, ako se dobro razumije duhovnost svakodnevice. Ona je ozbiljan izazov koji stavlja svakog suradnika na test: jesi li u svome „običnom“ životu dao 100% sebe? Gospodin ne traži nešto nemoguće, nego nešto što je zapravo svima najteže: svaki dan se iznova truditi živjeti po Božjemu i nikad ne odustati, čak ni kada zbog grijeha dođe do pada, već spremno uhvatiti križ i nastaviti za Kristom.

DUHOVNOST USKRSNE RADOSTI I OPTIMIZMA

Mlada osoba ima „pravo na radost“. Kao sinovi i kćeri Don Bosca i Majke Mazzarello, cijela Salezijanska obitelj mladima treba omogućiti i vratiti to pravo. Za njih dvoje radost je bila zakon, i pravilo kojim su upravljali mladima. Mladi imaju potrebu za time da budu spašeni od samoće. Budući da se Bog života i radosti utjelovljuje svakog novoga dana, svakoga nam dana daje nove razloge za radost i slavlje.

Zadivljeni i zaposjednuti Božjom spasenjskom prisutnošću koja svakom životu ponovno daruje dubok smisao i čini ga razlogom radosti, mladi s Isusom i poput Isusa, uče voljeti život u svim njegovim redovitim i običnim dimenzijama svakoga dana: u izazovima, uspjesima, napetostima, odgovornostima i radostima sve dok svatko uzmogne u sebi naći život u puninu i darovati ga drugima i najsiromašnijima.

Salezijanska radost nije prazna ili površna radost, puna izvanjskih osmijeha, koja se odriče odgovornosti i odbacuje trpljenje, nego je ona usidrena u sigurnosti da Gospodin radosti, koji je iskusio smrt, nije smrti ostavio posljednju riječ, nego je otajstvenom snagom svoje ljubavi izgovorio Riječ života koja se objavila u Njegovu uskrsnuću i izražava se svakodnevno u životu vjernika koji prihvaća životne izazove i suočava se s njima radosno i pun nade u Onoga koji spašava, a koji je Život.

Križ nije protivan iskustvu ljudske, kršćanske i salezijanske radosti. Baš naprotiv: križ je postavljen u središte svakog iskustva radosti i slavlja jer je on izvor novog života preobraženog u ljubavi. Salezijanska duhovnost ne staje na slici križa, niti se na nju fiksira. Jednako tako ne zaobilazi križ i trpljenje. Salezijanska duhovnost gleda kroz križ trenutak Uskrsa, koji tek dolazi iz iz toga crpi svu svoju radost. Razmatrajući križ već jednim okom gleda na prazan grob i raduje se, jer muka i smrt nisu imali zadnju riječ. Radost je takva neugasiva, nezaustavljiva, čak ju ni zastrašivanje i opasnosti ne mogu suzbiti, kao i kod prvih učenika nakon uskrsnuća. Njihov Učitelj je živ i sve drugo gubi u odnosu na to što znaju.

Radost Don Bosca i Marije Mazzarello, koju su ostavili u zalog, povezuje vrlo profinjeno duhovni cilj s pedagoškim ciljem: Svetost s odgojem. Radost koja se mogla kušati u Valdoccu i Morneseu i darovana je kao dar i zadatak, temelji se na iskustvu kršćanske nade i cilj joj je služenje Gospodinu u svetom veselju čineći život poletnim i radinim.

KAKO TO PRAKTIČNO OSTVARITI U ŽIVOTU SURADNIKA? PAŽ, Pravilnik, Čl. 11. Stil djelovanja § 1. Don Bosco je bio praktičan i poduzetan čovjek, neumoranradnik i stvaralac kojega je stalno pokretao duboki unutarnji život. Salezijanci suradnici, vjerni njegovu duhu i pozorni na stvarnost koja ih okružuje, imaju osjećaj za konkretno. Raspoznaju znakove vremena i duhom poduzetnosti nastoje dati konkretne odgovore na temeljne potrebe mladih koje izranjaju u okruženju i u društvu. Spremni su trajno provjeravati i prilagođavati svoje djelovanje. § 2. Svoj rad obavljaju sa stavom kontemplacije koja ih potiče da traže iprepoznaju otajstvo Božje prisutnosti u svakodnevici i Kristov lik u braći. Stoga se, podržani Duhom, vedro suočavaju sa životnim teškoćama, prihvaćaju radosti i patnje koje prate apostolsko zalaganje. Radost, veselje i smisao za slavlje izražavaju se u onome što se mladima sviđa, što traže i u onim stvarima u kojima se osjećaju protagonistima: To su gluma i predstave, glazba, šetnje i izleti, proslave i igre. Iz toga razloga svaka salezijanska zajednica (SDB, KMP, USS) pozvana je cijeniti i podupirati one aktivnosti i novosti koje promjena stila i načina života mladih nosi sa sobom kako bi bila s njima i za njih. Pozvana je stvarati obiteljsko ozračje upućujući mlade na zdrav protagonizam, s njima se veseliti i sudjelovati u onome „što mladi vole, kako bi oni zavoljeli ono što je za njih dobro“ i upoznali Boga koji se zbog nas veseli i priprema nam veliko slavlje! Suradnici u tim prirodnim situacijama u kojima mladi rade ono što vole, u kojima se dobro osjećaju, nalaze način da im približe uskrsnu radosti i da ih nauče da prava radost nije prolazna i da jednom kad ju nađu, kao i Samarijanka iz Evanđelja, neće moći drugo reći nego „Daj mi uvijek te vode.“ U svojim Pismima Marija Mazzarello piše: „Veselje je znak srca koje snažno ljubi Gospodina!“ Don Bosco svakoga uči povezivati učenje, pobožnost i veselje, te je stoga očito da kršćanska radost ne može biti razdijeljena i da se ne izražava na drugim razinama doli u odgovornom, ozbiljnom i aktivnom zalaganju za ljudski život. Mnoga područja u svakodnevnom životu daju priliku gajiti istinski kršćanski optimizam i zalagati se za ljudski život svakog čovjeka. Suradnici su zbog toga pozvani biti ljudi nade, ne očajavati i stalno se žaliti na trenutno stanje ili širiti tu negativnost, strah i očaj među mladima. Ako oni kao odrasli neće biti radosni i pokazati da se u životu ima čemu radovati i biti zahvalan, nitko drugi mladima neće o tome govoriti. U svijetu u kojem je nezadovoljstvo pojava koja je stalna, u kojem nikad ništa nije dovoljno, kada se stalno traži nešto bolje, suradnici moraju biti nositelji nade, koji će im znati pokazati da se istinska radost ne može kupiti i da ona ne ovisi o materijalnom. Obično će ta radost doći iz muke i trpljenja, ne iz ugodnosti i ljudskih komfora, ali zato njezin sjaj nikad neće ugasnuti.

DUHOVNOST PRIJATELJSTVA SA ISUSOM KRISTOM

Prijateljstvo ono koje potiče na rast i sazrijevanje, ono koje daje vjetar u leđa ili uzrokuje trpljenje, ono koje snaži povjerenje ili daje osjećaj razočaranja. Iskustvo prijateljstva jest iskustvo razvijanja međuljudskih odnosa i sazrijevanja u njima. Zato suradnik u prvom redu mora uspostaviti odnos prijateljstva s Isusom Kristom.

Mladi su u Don Boscu otkrili njegovu bliskost s Bogom. Središte i srce salezijanske duhovnosti jest prijateljstvo s Isusom. Don Boscova stalna briga, kao i ona Majke Mazzarello, bila je odgoj mladih za vjeru i dubok, prisan odnos s Bogom. Mlade su pokušali oduševiti i otvoriti za Božju ljubav i pomoći im da ju žive u odnosu prema drugima. Zato su se služili Božjom riječju i osobito prakticiranjem sakramenata pomirenja i euharistije. Cilj svakog napora i pothvata bilo je jedinstvo s Bogom.

Kakva je molitva suradnika, čovjeka predana odgojnom i pastoralnom radu? Don Bosco je često inzistirao na nužnosti molitve: „Molitva… to je prva stvar. Ne počinje se dobro ako se ne počne s nebom. Molitva je za nas što i voda za ribu, zrak za pticu, izvor za jelena, toplina za tijelo“. To ne znači da je Don Bosco stalno molio. On je ostvario vedro jedinstvo rada i molitve.

Salezijanska molitva jest otvorenost srca, pouzdano predanje slušanju Boga i njegove riječi, kao i trajan i veseo dijalog u potrazi za blizinom i podjelom života. Suradnik treba, kao i svaki drugi kršćanin, biti istinski molitelj, ali uronjen u svijet i brige pastoralnog života, u neumornom radu prožetom sjedinjenjem s Bogom. Ta sinteza izražava se pomoću dva izraza: biti kontemplativan u akciji, odnosno slaviti liturgiju života. Kontemplira u akciji onaj tko ima živu svijest da je sredstvo Božjeg djelovanja u korist mladih. Gospodin se služi našim trudom, našim gestama i riječima kako bi se očitovao mladima. Kroz našu prisutnost, kao kroz vrata, Bog dolazi k njima. Izraz slavljenje liturgije života najbolji je prikaz kršćanskog bogoslužja koje nadmašuje obrede i ceremonije. Takvo bogoslužje od čovjeka čini hram Božji, a od njegova života klanjanje i slavu Gospodinu. Cjelokupno ljudsko postojanje življeno u svjetlu Božje prisutnosti postaje kontemplacija.

KAKO TO PRAKTIČNO ŽIVJETI U ŽIVOTU SURADNIKA PAŽ, Statut, Čl. 19. Stil molitve § 1.  Salezijanci suradnici uvjereni su da bez sjedinjenja s Kristom ne mogu postići ništa. Zazivaju Duha da ih svakodnevno prosvjetljuje i jača. Molitva im je, ukorijenjena u Riječi Božjoj, jednostavna i puna povjerenja, radosna i kreativna, prožeta apostolskim žarom, bliska životu i u njemu se nastavlja. Da bi nahranili svoj molitveni život, salezijanci suradnici utječu se duhovnim izvorima koje pružaju Crkva, Udruženje i Salezijanska obitelj. Aktivno sudjeluju u liturgiji i prihvaćaju oblike pučkih pobožnosti koji obogaćuju njihov duhovni život. § 2. Svoju vjeru jačaju iskustvom sakramentalnog života. Svoju apostolsku ljubav hrane euharistijom. U sakramentu pomirenja susreću milosrdnog Oca koji im daruje svoju snagu za život i trajno obraćenje te ih sve više osposobljava za praštanje. § 3. Svoj unutarnji i apostolski život jačaju zajedničkim trenucima duhovnoga sadržaja što ih programira samo Udruženje.     PAŽ, Pravilnik, Čl. 12. Duhovni život § 1. Salezijanci suradnici hrane svoj unutarnji život svakodnevnim dijalogom s Gospodinom, primanjemsakramenata i prakticiranjem lectio divina. § 2. Slave salezijanske blagdane. § 3. Sudjeluju, po mogućnosti, na godišnjim duhovnim vježbama, na duhovnimobnovama i drugim inicijativama koje predlaže Udruženje. Što znači biti Isusovi prijatelji? Kako ga se može dati razumjeti mladima koji imaju sve manje iskustva živih i znakovitih međuljudskih odnosa? Biti odgojiteljima mladih u vjeri i pomoći im da Isusa dožive kao prijatelja, za odrasle znači nastojati usvojiti vjerodostojnost poput Don Bosca i Majke Mazzarello. To znači biti uz mlade kao prijatelji i pokazati im da je ideal samo i jedino Isus Krist. U praćenju mladih „predmet razgovora je ono što mlada osoba proživljava tijekom dana: odnos prema sebi, prema članovima obitelji, prijateljski odnosi,odnosi u raznim skupinama i školi, posao, želje i vrednote.“ Pratiti mlade, znači pratiti ih i voditi u izboru i poštivanju društva kojeg pohađaju i pokazati im kako je i koliko to vrednota za njih te kako može utjecati na njihov život. Mladima na tom putu treba pomoći da budu solidarni. U Oratoriju u Valdoccu solidarnost je bila sasvim normalna stvar. Ali to je bilo moguće zato jer su mladi po Don Boscovu primjeru i naputku u svoje društvo znali i htjeli prihvatiti posebnog prijatelja: Isusa Krista. Dovoljno se sjetiti na primjer sv. Dominika Savija (Moji prijatelji bit će Isus i Marija.) ili pak Franje Besucca (Isus je moj prijatelj i kolega.) ili Mihovila Magonea. Primjeri ove trojice dječaka govore kako svi mladi mogu krenuti na put prijateljstva s Isusom Kristom, čak ako se u današnje vrijeme taj put može činiti teškim i punim prepreka. Metoda koja rađa plodom jest razgovor. Razgovor s prijateljem uči me rasti. U razgovoru otvaram srce i govorim, ali istovremeno učim slušati. Ne slušam samo ušima izrečene riječi nego učim primjećivati i znakove i neverbalnu komunikaciju mog sugovornika: poglede, geste, uzdahe, tišinu, mimiku, boju glasa itd. A to je također iskustvo razgovora koji se živi u obitelji. Dijalog je temelj svake molitve. Evo što o njoj kaže Don Bosco u životopisu Franje Besucca: „Molitva u salezijanskom duhu jest molitva dobrog kršćanina. To je jednostavan obiteljski razgovor koji svoj izvor crpi iz života i sposobna je utjecati na svakodnevni život, izraziti smisao za slavlje i uključiti mlade u radost susreta s Isusom preko iskustva Duha Svetoga.“ Cilj je mladima približiti molitvu na jednostavan način, da ju razumiju i shvate kao nešto što je životno, a ne nešto što im je daleko i nejasno. Mladima ovisno o njihovom stupnju duhovnog rasta, okolnostima u obitelji iz kojih dolaze, treba pažljivo približiti molitvu na način da ju oni mogu uključiti u svoj život, da nauče s njom živjeti stalno. Kod toga nema prisile, niti ona može uroditi dobrim plodom. Različitim načinima, tehnikama i idejama, mladima molitva može biti privlačna i na nenametljiv način ona uđe na vrata njihova srca i tamo se zadrži trajno.

DUHOVNOST ODNOSA SA DJEVICOM MARIJOM- POMOĆNICOM KRŠĆANA

Duhovnost odnosa s Djevicom Marijom pod nazivom Bezgrješna Pomoćnica osobit je način nasljedovanja Isusa Krista po primjeru njegove Majke. Marija je u Don Boscovu životu bila stalna i temeljna prisutnost. Marija nas uči hodati za Isusom u radosti, odgovornosti i kreativnosti iz dana u dan. Marija je i zagovornica, zaštitnica i suputnica. Salezijansku duhovnost nemoguće je živjeti bez Marije.

PAŽ, Statut, Čl. 14. Iskustvo zauzete vjere § 3. Salezijanac suradnik povjerava se Bezgrješnoj Djevici i Pomoćnici koja je vodič njegova apostolskog poziva: biti pravi “suradnik Božji” u ostvarenju njegova  spasenjskoga plana. Mariju Pomoćnicu i Majku Dobrog pastira moli za potrebnu pomoć i snagu za vlastito spasenje i spasenje mladih. Svakodnevno povjeravanje Mariji karakteristika je salezijanske duhovnosti. O ovoj temi ćemo više razgovarati kroz idući susret.

DUHOVNOST ODGOVORNOG SLUŽENJA

Salezijanska duhovnost obilježena je odgovornim služenjem. Služenje je poziv kojim Bog poziva svakog vjernika kršćanina da nasljeduje stil života Isusa Krista jer Isus je „došao da služi, a ne da bude služen.“ Bog svakog čovjeka poziva da živi prema mjeri savršenog čovjeka – Isusa Krista. Rasti u školi odgovornog služenja znači živjeti život kao poziv i projekt kojeg treba otkriti i ostvariti. To znači zajedno sa zajednicom nastojati pronaći vlastiti put svetosti donoseći odluku koja dugotrajno obvezuje.

Za Don Bosca i Majku Mazzarello vjernički život bio je označen radinošću i odgovornim služenjem. Čovjek koji otkrije pravi smisao života ne može ostati imun na konkretne potrebe okoline i zatvoriti se u neki svoj svijet. U svakoj životnoj dobi i u svakoj životnoj situaciji moguće je svjedočiti o svojoj vjeri i životnom iskustvu. To konkretno znači da se život živi tražeći iz trenutka u trenutak odgovor na pitanje: „Kako mogu izraziti i svjedočiti svoju ljubav prema Gospodinu i životu?“ Iz tog razloga Don Bosco je od svojih mladića očekivao da budu „dobri kršćani i pošteni građani.“

Ima još jedna dimenzija odgovornog služenja u salezijanskoj duhovnosti. Takvo služenje, gdje je god moguće radi se zajedno, ali iznad svega stvara zajedništvo. Ono se živi strastveno, oduševljeno i u stavu zahvalnosti za primljene darove koje je „normalno“ umnažati dijeleći ih drugima. Odgovorno služenje kao element duhovnosti pomaže sazrijevati u svima dimenzijama osobnosti i ima moć i snagu mijenjati sredine čineći ih iz dana u dan ljudskijim.

KAKO TO PRAKTIČNO ŽIVJETI U ŽIVOTU SURADNIKA? PAŽ, Statut, Čl. 8. Apostolsko zalaganje § 1. Salezijanci suradnici svoj apostolat ostvaruju ponajprijesvakodnevnim zalaganjem. Nasljeduju Isusa Krista, savršenog čovjeka, poslanog od Oca da služi ljudima na svijetu. Zbog toga nastoje, u redovitim životnim prilikama, ostvarivati evanđeoski ideal ljubavi prema Bogu i bližnjemu. § 2. Prožeti salezijanskim duhom osobito se brinu za mlade, posebno za one najsiromašnije ili žrtve bilo kojeg oblika isključivanja, izrabljivanja ili nasilja, za one koji ulaze u svijet rada ili pokazuju znakove posebnog poziva. § 3. Promiču i brane vrijednost obitelji kao temeljne jezgre društvai Crkve i zalažu se da postane „domaća Crkva”. Salezijanci suradnici koji žive u braku ostvaruju svoje poslanje supružnika i roditelja kao „suradnici ljubavi Boga Stvoritelja” i „prvi i glavni odgojitelji djece” pedagogijom dobrote koja je svojstvena preventivnom sustavu. §  4. Pozorni su na društveni nauk Crkve i na sredstvadruštvenoga komuniciranja služeći se njima u promicanju odgoja. § 5. Podržavaju misijsku djelatnost Crkve i zalažu se za odgojotvoren svijetu i dijalogu među kulturama. PAŽ, Statut, Čl. 13. Dragocjena baština Vođen Duhom Svetim, Don Bosco je živio i prenio članovima svoje Obitelji izvoran stil života i djelovanja: salezijanski duh. Salezijanski duh je tipično evanđeosko iskustvo koje ima svoj izvor u srcu samoga Krista koji potiče na služenje i sebedarje sve koji ga žive. Hrani se zalaganjem u apostolskoj ljubavi, unutarnjem dinamičkom principu koji ujedinjuje gorljivost za Boga i gorljivost za bližnjega. Izražava se u sakramentalnom životu koji se konkretno ostvaruje u radosnom i vedrom življenju svakidašnjice i u odgovornom služenju u crkvenoj zajednici i građanskom društvu. Uključuje zahtjevnu „metodologiju askeze” izraženu smirenim i radosnim licem kao odgovorom na Don Boscov poziv: „rad i umjerenost”. Biti dobri kršćani i pošteni građani jest zadatak koji su svi pozvani ispunjavati tijekom cijelog života i tako širiti Božje kraljevstvo. U ovozemaljski svijet donositi nadu, život i spasenje. Bilo da su suradnici očevi ili majke, svećenici ili laici, svi imaju poziv. Unutar toga poziva osobe mogu biti pravnici, odgojitelji, političari, civilno angažirani građani, volonteri, građevinari, ekonomisti… i sve to mogu i trebaju živjeti kao poziv njegujući solidarnost, velikodušnost i dobrotu, svoje zadatke raditi pošteno, veselo, kreativno i predano, i vodeći računa o dobru svih, čuvati okoliš i kulturnu baštinu. Don Bosco je prednjačio primjerom radina života želeći da salezijanci budu poduzetni i marljivi ljudi. U Valdoccu zapažamo pravu školu rada u kojoj se razvijala pedagogija dužnosti kao okvir praktične i konkretne duhovnosti. Od suradnika se očekuje radinost i profesionalnost, najveća moguća kompetentnost u poslu kojega obavlja. Disciplina i smisao za dužnost suradnikova su askeza, konkretna mjera njegove duhovne zrelosti.

DUHOVNOST CRKVENOG ZAJEDNIŠTVA

Salezijanska duhovnost živi se u Crkvi i kao dio Crkve. Živjeti kao djeca Crkve znači također moliti za Crkvu, trpjeti za Crkvu, braniti Crkvu i naučiti prepoznavati u njoj otajstveno sredstvo spasenja usprkos svim ljudskim slabostima i grešnostima. Biti djeca crkve znači biti ljudi zajedništva i mira, suradnje i odgovornosti, milosrđa i nade.Živjeti kao Crkva znači priznavati njezin nauk i odluke, slušati, voljeti i poštivati osobu Svetoga Oca, prakticirati sakramente, osobito svetu ispovijed i pričest, i ljubiti Djevicu Mariju.

KAKO TO PRAKTIČNO ŽIVJETI U ŽIVOTU SURADNIKA? PAŽ, Statut, Čl. 14. Iskustvo zauzete vjere § 1. Salezijanac suradnik prihvaća salezijanski duh kao Božji dar Crkvi i nastoji donositi plod prema vlastitoj laičkoj ili svećeničkoj službi. Sudjeluje u Don Boscovu karizmatskom iskustvu i zalaže se u promicanju salezijanskog humanizma u izgradnji razloga nade i perspektive budućnosti za osobu i društvo. § 2. Živeći salezijansku duhovnost, promiče „praktično” iskustvo crkvenog zajedništva. § 3. Salezijanac suradnik povjerava se Bezgrješnoj Djevici i Pomoćnici koja je vodič njegova apostolskog poziva: biti pravi „suradnik Božji” u ostvarenju njegova  spasenjskoga plana. Mariju Pomoćnicu i Majku Dobrog pastira moli za potrebnu pomoć i snagu za vlastito spasenje i spasenje mladih. Svakodnevno povjeravanje Mariji karakteristika je salezijanske duhovnosti.