LJUBAV KOJA TRAŽI IZGUBLJENE

Postoji nešto dirljivo u slici pastira koji ostavlja sigurno i poznato da bi tražio jedno izgubljeno biće.
Jednu ovcu. Jedno srce.
U svijetu koji nas često uči da „nije vrijedno truda“ ako nema koristi, Isus pokazuje drugačiji način ljubavi – onu koja ide za onim što je ranjivo, slabo, izgubljeno.

I kad iskreno pogledam, ja sam ta ovca.
Nekad zalutam u umoru, u cinizmu, u razočaranju.
Nekad se udaljim jer ne vjerujem da me još uvijek vrijedi tražiti.
Ponekad i sam odustanem od dijelova sebe – onih koji su slabi, neuspješni, zbunjeni.
Ali Bog ne.
On ne čeka da se ja vratim.
On kreće prema meni, u potragu.
Tiho, strpljivo, s pogledom koji ne broji pogreške, nego pamti lice.

To je ljubav koja ne zaboravlja, ne gubi iz vida, ne odustaje.
I to je ljubav koja me uči: ako želim ljubiti poput Njega, moram naučiti tražiti.
Ne samo izgubljene druge – nego i izgubljene dijelove sebe.
Onu nježnost koju sam zakopao jer me svijet ranio.
Onu vjeru koju sam prešutio jer se činila naivnom.
Onu toplinu koju sam zatvorio da me nitko više ne povrijedi.

Ljubav koja traži izgubljene nije slaba.
Ona je uporna.
Ona ide i kad je teško.
Ona ne pita tko je kriv, nego gdje boli.
I kad je nađe, ne prigovara.
Samo uzme na ramena i vrati kući.

Zato danas želim pogledati svoj život i pitati:
Tko je u mom krugu možda „zalutao“?
Tko se povukao, tko se izgubio u tišini, tko čeka da ga netko pronađe?
Možda je to prijatelj koji se distancirao, član obitelji s kojim se ne čujem, netko tko nosi bol koju ne znam razumjeti.
Ljubav ne mora sve popraviti.
Ali može poći u potragu – s toplom riječju, s pozivom, s prisutnošću.