Poziv salezijanca suradnika jedan je od onih posebnih poziva o kojima govori Drugi vatikanski sabor kad objašnjava poziv i poslanje laika koji su „slijedeći svoj posebni poziv, uključeni u udruženja ili ustanove koje je Crkva odobrila” (Apostolicam actuositatem, 4h). Što konkretno znači imati poziv salezijanca suradnika? Znači prvenstveno osjetiti se privučen don Boscovim likom. Znači osjećati se dobro s don Boscom, htjeti zajedno s njime raditi na njegovu odgojnom projektu. Znači biti osjetljiv na probleme mladih i običnog puka, htjeti se uključiti i dati svoj osobni doprinos don Boscovu odgojnom poslanju u okolnostima u kojima živimo.
Imati salezijanski poziv znači odbaciti životnu površnost i osrednjost, odreći se pukih sentimentalnih i čisto teoretskih protesta na koje se nerijetko reducira zalaganje pojedinca za izgradnju boljeg svijeta. Znači nadići jalovu i formalnu pobožnost i u konačnici ozbiljno prigrliti evanđelje i tako ući u avanturu žive vjere i života koji se daruje.
Suradnikov odgovor ne može ostati na samim riječima. On se prvenstveno izriče konkretnim djelima koja suradnik čini prema vlastitim sposobnostima i mogućnostima: „želim ti uzvratiti ljubav čineći dobro” (PAŽ, Statut, čl. 32§2). Takav odgovor izraz je žive i djelatne vjere o kojoj govori sveti Jakov: „vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi” (Jak 2,17), ali i ljubavi o kojoj govori sveti Ivan: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom” (1 Iv 3,18). Ovo nas uvodi u samo središte salezijanskog duha čija je pokretačka i objedinjujuća snaga ljubav, apostolska i pastoralna ljubav.