Bogatstvo koje predstavlja opasnost da postanemo slijepi i gluhi
Prispodoba o bogatašu i Lazaru, koja se nalazi u Evanđelju po Luki 16,19-31, nije samo priča o pravednoj raspodjeli materijalnog bogatstva. To je priča koja prodire u srž ljudskog stanja, suočavajući nas s uznemirujućim pitanjem: tko koga zaista posjeduje? Je li bogataš posjedovao svoje bogatstvo ili je bogatstvo posjedovalo njega, pretvarajući ga u svog roba?
Ova promjena perspektive otvara prostor za duboko razmišljanje. Čovjek u prispodobi nije osuđen zbog krađe ili iskorištavanja, već zato što je bio slijep i gluh. Njegova tragedija nije bila u posjedovanju, već u tome što nije vidio i nije čuo. Živio je u svijetu svedenom isključivo na dimenzije svog doma, svoje imovine, svoje neposredne dobrobiti. Pred vratima njegove kuće ležao je Lazar, prekriven čirevima koje su psi dolazili lizati, ali taj jadnik postao je nevidljiv, njegov tihi krik postao je nečujan.
Egzistencijalno bogatstvo
Kada govorimo o bogatstvu, skloni smo odmah pomisliti na novac, materijalna dobra, i ekonomski uspjeh. Ali postoji suptilnije i sveprisutnije bogatstvo: egzistencijalno bogatstvo. To je bogatstvo onih kojima je dobro, onih koji su pronašli vlastiti prostor udobnosti, onih koji žive okruženi pozitivnim odnosima, korisnim iskustvima, i utješnim sigurnostima. To je bogatstvo funkcionalne zajednice, grupe u kojoj se čovjek osjeća dobrodošlo, okruženja u kojem sve ugodno teče.
To egzistencijalno bogatstvo je bez sumnje dar. Ispravno je uživati u njemu, slaviti ga, shvaćati ljepotu onoga što doživljavamo. Ali ovdje leži najpodmuklija opasnost: opasnost zatvaranja unutar ovog obilja, pretvaranja prostora blagostanja u pozlaćeni geto, odsječen od okolne stvarnosti.
Bogataš u prispodobi živio je tako. Ništa mu nije nedostajalo, a ipak mu je sve nedostajalo: nedostajala mu je sposobnost da vidi dalje od sebe, da percipira druge, da ga dotakne stvarnost koja mu je bila pred vratima. Njegovo bogatstvo postalo je nevidljivi zatvor, s rešetkama napravljenim od navike, ravnodušnosti i samodopadnosti.
Sljepoća i gluhoća udobnosti
Zona udobnosti jedan je od najopasnijih koncepata suvremenog svijeta. Zavarava nas da mislimo da je dobrobit pravo koje treba zaštititi, a ne dar koji treba dijeliti. Uvjerava nas da je važnije čuvati ravnotežu nego otvarati se vapajima drugih. Šapuće nam da smo već učinili dovoljno, da se konačno možemo opustiti, da nas se problemi drugih izravno ne tiču.
Sljepoća bogataša nije bila fizička, već duhovna. Vidio je vlastitu palaču, vlastitu odjeću, vlastiti raskošni stol. Ali nije vidio Lazara. Ne zato što je Lazar bio skriven, već zato što je bogataš razvio taj poseban oblik sljepoće koji filtrira stvarnost, dopuštajući samo ono što potvrđuje njegovu vlastitu viziju svijeta.
A tu je bila i gluhoća. Tekst otkriva ovu drugu manu kada čovjek, iz zagrobnog života, moli Abrahama da pošalje nekoga iz mrtvih kako bi njegova braća mogla poslušati. Ali on je bio taj koji nije slušao! Bio je gluh na tihi krik siromaštva, na onu patnju koja ne vrišti već ustraje, koja ne uznemirava već postoji, koja ne zahtijeva već čeka.
Unutarnje slušanje kao neizostavan uvjet za vanjsko slušanje
Kako prevladati ovu dvostruku paralizu sljepoće i gluhoće? Odgovor ne leži u jednostavnom naporu volje ili programu društvenih aktivnosti. Odgovor leži u dubljem obraćenju: ne možemo vidjeti Krista u siromašnima ako ne razmatramo Krista u sebi. Ne možemo čuti krik ranjivih ako nismo usklađeni s Božjim glasom u našem srcu.
Veliki svjedoci ljubavi – od don Bosca do Majke Terezije iz Kolkate – nisu započeli sociološkom analizom siromaštva, već mističnim iskustvom Božje ljubavi. Njihova sposobnost da vide, čuju i odgovore na vanjski svijet rođena je iz intenzivnog unutarnjeg života, kontemplacije koja nije bila bijeg od svijeta, već priprema za susret sa svijetom.
Paradoks je sljedeći: što dublje prodiremo u vlastito srce kako bismo prepoznali Božju ljubav, to više stječemo sposobnost da pružimo ruku i susrećemo druge. Duhovni život nije narcisoidno povlačenje, već trening potreban za razvoj osjetljivosti koja nam omogućuje da percipiramo Krista gdje god se On očituje.
Misija kao dijeljenje bogatstva
Svaka osoba je misija. Ova izjava ne znači da svi moramo postati frenetični aktivisti ili se posvetiti grandioznim projektima. Naprotiv, to znači da bogatstvo koje smo primili – materijalno, kulturno, duhovno, egzistencijalno – nije naše isključivo vlasništvo, već dar namijenjen dijeljenju.
Tko ljubi taj se pokreće, izlazi iz sebe, dopušta si da bude privučen i zauzvrat privlači. Ljubav je po prirodi dinamična: ne može se akumulirati, sačuvati, ili zaključati u zonu udobnosti. Ili je dijelimo ili je gubimo. Ili je šaljemo dalje da kruži ili se kvari.
Izazov, dakle, nije odreći se egzistencijalnog bogatstva, već ga posjedovati drugačije: ne kao ljubomorni vlasnici već kao velikodušni upravitelji, ne kao konačni primatelji već kao prenositelji, ne kao odredišne točke već kao polazišta za nove putove dijeljenja.
Kreativna manjina i znakovi nade
U svijetu obilježenom rastućom nejednakošću i strukturnom ravnodušnošću, oni koji odluče ne postati slijepi i gluhi nužno postaju manjina. Ali ovo je kreativna manjina, sposobna zapaliti svjetla nade, makar i mala, ali svakako zarazna.
Nada nije ni naivni optimizam ni pasivna rezignacija. Nada je osoba: Krist, koji nas nastavlja izazivati kroz svakog Lazara koji leži pred vratima našeg postojanja. Prepoznati ga tamo, u unakaženom licu siromašnih, u tihom kriku isključenih, u ignoriranoj patnji ranjivih, jedini je način da izbjegnemo da postanemo robovi vlastitog bogatstva, da izbjegnemo da nas proždere vlastita dobrobit.
Prispodoba nam ostavlja jednu hitnost: danas, sada, prije nego što bude prekasno, otvorimo oči i uši za stvarnost koja nas okružuje. Jer sutra, s druge strane, bit će uzaludno žaliti što nismo vidjeli i slušali.