Za nas odgojitelje i evangelizatore, parabola o farizeju i cariniku (Luka 18, 9-14) nije samo moralna priča o ponosu i poniznosti, već duboko otkrivenje o tome kako nas Bog susreće i kako smo pozvani podijeliti to preobražavajuće iskustvo.
Vjera kao poziv na odnos milosrđa
Kada farizej ide u hram sa sobom nosi sliku Boga konstruiranu po vlastitoj mjeri: Boga koji bilježi zasluge i nedostatke, koji nagrađuje pravednike i osuđuje grešnike. Njegova molitva je usporedba s drugima: „Hvala ti što nisam kao ostali ljudi.“ Nedostaje autentičan odnos. Postoji samo samozadovoljstvo.
Carinik, s druge strane, ulazi u hram svjestan vlastite nedostojnosti. Njegovo: „Bože, milostiv budi meni grešniku“, nije očaj, već hrabra otvorenost odnosu koji je moguć upravo zato što je utemeljen na milosrđu. On razumije što je farizeju promaklo: Bog nije sudac, već Otac koji čeka povratak svoje udaljene djece.
Za nas odgojitelje, ova je razlika temeljna. Koliko često, nesvjesno, prenosimo sliku Boga sličniju onoj farizeja? Boga koji promatra, procjenjuje, nagrađuje ili kažnjava na temelju našeg duhovnog učinka? Odgoj u vjeri potiče susret s milosrđem, iskustvo u kojem otkrivamo da smo ljubljeni budući da smo ljubljena djeca čak i u svojoj krhkosti.
Evangelizacija znači uvođenje ljudi u ovaj milosrdni odnos, jer Bog ne čeka naše savršenstvo da bi nas ljubio, već očituje bogatstvo svoje ljubavi upravo u našem siromaštvu. To je dobra vijest koju moramo naviještati: odnos koji preobražava iznutra.
Odnos koji počinje u poniznosti srca
Carinikova poniznost je uvjet koji omogućuje susret s Bogom. „Stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu“, jer on prepoznaje beskonačnu nesrazmjeru između Božje svetosti i vlastite bijede, ali i vjeruje da se taj vrlo sveti Bog saginje nad one koji se prepoznaju potrebitima.
Nasuprot tome, farizejeva molitva puna je njegovog „ja“: „postim“, „dajem desetinu“. Svoj vjerski identitet izgradio je na samopotvrđivanju, na uspoređivanju s drugima, na pokazivanju vlastitih djela. Osjeća se već ispunjenim, već ostvarenim, već pravednim.
Na području obrazovanja i evangelizacije, poniznost srca je sposobnost stalnog prepoznavanja potrebe za spasenjem, da nikada ne uzimamo zdravo za gotovo svoj odnos s Bogom, da ostanemo otvoreni daru njegove milosti. To je stav onih koji znaju da kršćanski život nije posjed stečen jednom zauvijek, već svakodnevno putovanje u kojem dopuštamo da nas oblikuje božansko milosrđe.
Kao odgajatelji, pozvani smo biti prvi koji će svjedočiti ovu poniznost, priznajući svoja ograničenja, svoje slabosti, svoju stalnu potrebu za obraćenjem. Samo na taj način postajemo vjerodostojni i stvaramo prostore u kojima drugi mogu skinuti svoje maske i predstaviti se Bogu onakvima kakvi jesu.
Biti grešnici koji su ljubljeni i kojima je oprošteno
Zaključak prispodobe je šokantan: „ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj.“ Carinik, koji nije imao ništa ponuditi osim vlastite bijede, prima sve. Farizej, koji je imao toliko toga za pokazati, ostaje u svojoj sterilnoj iluziji.
Bog ne opravdava one koji vjeruju da su pravedni, već one koji se prepoznaju kao grešnici. Ne ispunjava one koji su puni, već one koji su prazni. Ne susreće one koji ne osjećaju potrebu, već one koji mole za ozdravljenje. To je evanđeoski paradoks: spašeni smo jer, unatoč našoj grešnosti, Božje milosrđe je veće.
U suvremenom vjerskom odgoju, prispodoba nas uči da kada priznamo grijeh, otvaramo se milosti koja preobražava. Grijeh nas ne uništava.
Biti grešnik koji je ljubljen i kome je oprošteno nije status inferiornosti, već stanje jednog kršćanina. To je identitet koji nam omogućuje da živimo u slobodi, bez pretvaranja da smo savršeni, bez skrivanja svojih nedostataka, bez postavljanja fasade ugleda. To je svijest da temelj našeg života ne leži u onome što smo učinili, već u onome što je Bog učinio i nastavlja činiti za nas.
Svjedoci Božjeg milosrđa koje smo osobno iskusili
Carnik koji se opravdan vraća kući neizbježno postaje svjedok. Ne može šutjeti o iskustvu da ga je Gospodin prihvatio, da mu je oprostio i nanovo podigao. Njegov život govorit će o milosrđu koje ga je preobrazilo.
Tu dolazi do izražaja prava evangelizacija. Ne proglašavamo apstraktne teorije o Božjem milosrđu, već svjedočimo o osobnom iskustvu. Govorimo o oproštenju koje smo primili, o ljubavi koja nas je tražila i pronašla, o odnosu koji je dao smisao našem postojanju.
Za one koji rade u području obrazovanja i evangelizacije to doista znači njegovati naš duhovni život kao živo iskustvo ovog milosrđa. Prije nego što budemo učitelji, moramo biti učenici; prije nego što poučavamo, moramo učiti; prije nego što dajemo, moramo primiti. Vjerodostojnost naše poruke mjeri se istinitošću našeg iskustva.
Nadalje, to znači stvaranje obrazovnih okruženja u kojima ljudi mogu imati ovo isto iskustvo. Ne okruženja osuđivanja, već dobrodošlice; ne mjesta gdje moramo pokazivati zasluge, već prostore gdje možemo priznati vlastitu krhkost; ne strukture u kojima se stječu vjerske vještine, već zajednice u kojima doživljavamo Božju nježnost.
Prispodoba o farizeju i cariniku podsjeća nas da je odgoj u vjeri u biti uvod u odnos: odnos s Bogom koji nas ljubi milosrdnom ljubavlju, koji nas uvijek čeka, koji nam uvijek oprašta, koji naše siromaštvo čini mjestom svog susreta s nama.