Koliko puta tražim od Boga – pomoć, snagu, izlaz, znak –
a kad napokon dođe odgovor, samo produžim dalje, kao da se ništa nije dogodilo?
Ne iz nezahvalnosti, nego zato što već jurim prema sljedećem izazovu.
Ili, ako budem iskren, ponekad mislim da ono što sam dobio – „ionako pripada“.
Da je zdravlje normalno.
Da je ljubav nešto što se podrazumijeva.
Da dan koji mi je darovan nije poseban.
A zapravo, sve je milost. Sve je dar.
U evanđelju danas samo se jedan čovjek vraća.
Samo jedan prepoznaje da je ozdravljenje više od čuda – to je susret.
Samo jedan vidi da je ozdravljenje poziv na odnos.
Jer zahvalnost nije samo „hvala ti“,
to je priznanje: „Prepoznajem Tvoju prisutnost u mom životu.“
Isus ne zamjera ostalima iz uvrijeđenosti,
nego iz žalosti što su propustili puninu.
Svi su ozdravili, ali samo je jedan spašen.
Jer samo on shvaća da pravo ozdravljenje nije u tijelu, nego u srcu koje zna zahvaliti.
Zahvalnost nas mijenja.
Kad zahvaljujem, prestajem biti usredotočen na ono što nemam i počinjem gledati ono što jest.
Vidim Božje djelovanje i u sitnicama.
Zahvalnost me uči gledati život ne kao niz prepreka, nego kao put prepun znakova ljubavi.
To ne znači ignorirati bol, nego je gledati očima koje znaju da nisu same.
Možda danas mogu zastati i prepoznati:
Gdje sam ovih dana doživio nešto što sam uzimao zdravo za gotovo?
Tko je bio znak Božje nježnosti u mojoj svakodnevici?
Koji mali trenutak je u meni probudio mir, a nisam ga ni primijetio?
Zahvalnost ne mijenja činjenice, ali mijenja pogled.
A pogled koji vidi dar – ne može ne voljeti.