S Bogom koji prebiva u nama, poput Marije, vidimo se kao pozvane i poslane.
Marija je ustala i pohitala (Luka 1,39). Malo riječi, a puno značenja. Ove jednostavne i odlučne geste otkrivaju unutarnju strukturu srca koje je istinski dopustilo Bogu da prebiva u njemu. Marijin odlazak nije bilo kakav: to je odgovor jednog sabranog života – duše koja, nakon što je naučila slušati i razlučivati, potom odgovara. Marija, proživjevši iskustvo Navještenja, ne zastaje da obradi ono što joj se upravo dogodilo. Marija se ne zatvara u intimnost vlastitog izvanrednog i dubokog iskustva, zadržavajući ga za sebe. Naprotiv, dopušta da je Riječ oblikuje i vodi. I kreće prema drugome.
Marijin je pokret duhovni: prihvatila je Riječ, a sada je ta Riječ koja prebiva u njoj vodi prema bližnjemu. Oni koji istinski ljube, kao posljedicu činjenice da se osjećaju ljubljeni od Boga, zaboravljaju sebe i stavljaju se u službu drugima. Marija nas uči da raspoloživost srca nije neka sporedna krepost, već način na koji se Božja ljubav oblikuje u životima onih koji u Njega vjeruju.
Raspoloživost: Oslobađanje od uske vizije
S Bogom koji prebiva u nama, poput Marije, vidimo se kao pozvane i poslane. Marijino djelovanje u suprotnosti je s vizijom života izgrađenom na nedostupnom „ja“, zatvorenom u sebe. Kada odlučimo promatrati svijet samo iz uske perspektive, riskiramo zaključiti da naše mišljenje sadrži cijelu istinu. To je vječno iskušenje: svođenje stvarnosti na ono što smo već vidjeli, izmjerili i isplanirali. Naš način razmišljanja i gledanja postaje jedina i isključiva mjera.
Marija nam pokazuje da je otvorenost srca prije svega pražnjenje vlastite sebičnosti. Kada ostanemo zatvoreni za ljubav, umjesto da dopustimo da nas ona vodi, gubimo onaj pokret srca koji prima Božji dar, a zatim se približava bližnjemu. Prava raspoloživost srca nije ljudska odluka. To je, prije svega, milost koju treba zazvati, slobodno primati, cijeniti i prakticirati svaki dan. Ne možemo pružiti ruku drugima u potpunosti, slobodno i radosno, ako ne dopustimo Bogu da bude živ u našim srcima. Neka nas On učini otvorenima, otvarajući nam oči za ono što nadilazi našu sitničavu i bijednu ljudsku logiku.
Pražnjenje sebe je prvi oblik ljubavi.
U kulturi poput naše postoji suptilni rizik od samo-referenciranja: da vjerujemo da se vlastiti identitet gradi gledajući sebe, kao u ogledalu koje se neprestano smanjuje. Marija nam pokazuje drugi način gledanja na život: ona preusmjerava cijeli svoj život na prisutnost Riječi u svom srcu, a potom na Elizabetinu potrebu. To je izbor koji potrebu bližnjeg smatra kao poziv rođen iz odnosa s Bogom. I zbog toga ona hita k onoj u potrebi.
Istinska raspoloživost u svom korijenu ima hrabrost preispitati sebe i odreći se samoga sebe, čak i kada se to čini kao gubitak. Nije riječ o razmetljivoj velikodušnosti, već o unutarnjoj slobodi rođenoj iz otkrića da mogu biti svoj samo radikalno dajući sebe drugima. Ovdje otvoreno i raspoloživo srce nije osvajanje trofeja, već čin prepuštanja Očevoj volji.
Ne čin ljubaznosti, već poslušnost Bogu koji prebiva u srcu
Marija ne ide Elizabeti samo zato što ljudski vjeruje da njezina starija rođakinja treba pomoć. Njezin posjet rođakinji nije samo čin ljubaznosti: to je prisutnost Sina, koji u njezinoj utrobi suobličuje svoju Majku sebi. Marijin pohod Elizabeti je poslanje samog Boga, koje poprima oblik putovanja prema drugome.
Marijin pohod je poslanje koje je plod Sinovog dolaska k njoj. Jer kada Isus zaista postane dio naših života, sve što jesmo i činimo proizlazi iz ovog jedinstvenog izvora. Poslanje proizlazi iz osobnog susreta s Kristom.
Bezuvjetna raspoloživost: iznad rezultata
Suočeni s Marijinim slobodnim i velikodušnim izborom, naša želja da je nasljedujemo obilježena je vrlo suptilnom, ali uvijek prisutnom kušnjom: željom da vidimo kakve rezultate donose naši izbori. Marija, koja odmah kreće na put, prenosi nam odluku srca koje je već puno i ne traži sigurnost i izvjesnost izvan sebe. Jer prava mjera poslanja i njegova uspjeha leži u živom odnosu s Riječju koja prebiva u njoj.
Marija, ikona slobodnog srca – Riječ, vjera i ljubav
Kardinal Martini nudi nam kratko, ali sadržajno i duboko razmišljanje: Riječ je sjeme, vjera je utroba koja prima, a ljubav je plod koji se rađa. Marija je žena koja je živjela ovu dinamiku u punini: s poniznošću prihvaća Riječ, s vjerom ustaje i hita; s ljubavlju se daje. Njezin „usta i pohiti“ komunicira onu gestu ljubavi koja odražava slobodno i oslobađajuće srce, prosvijetljeno Riječju koja podržava njenu vjeru.
Otvoreno i raspoloživo srce nije neko sentimentalno dobro srce: to je srce koje je naučilo biti u napetosti između primljenog i prihvaćenog navještaja i brata i sestre koji ga čekaju; između unutarnje milosti i puta kojim treba ići; između Božjeg otajstva i konkretnosti ljudske potrebe.
Marija nas uči da ne smijemo čekati da sve shvatimo prije nego što krenemo.