Ponekad se i meni dogodi ono što se dogodilo Ivanu.
Znam da vjerujem, ali u nekim trenucima – kad stvari ne idu kako sam očekivao, kad molitve ostaju bez jasnog odgovora, kad tama traje duže nego što mislim da mogu izdržati – pitam se:
„Gospodine, jesi li tu? Jesi li to stvarno Ti? Jesi li zaboravio?“
Ivan je u tamnici.
Njegov pogled više ne seže daleko.
I u toj skučenosti rađa se pitanje.
Ali Isus ga ne kori, ne prekorava zbog sumnje.
Umjesto toga, poziva ga da gleda drugačije:
„Slijepi progledaju, hromi hode, siromasima se naviješta evanđelje.“
Drugim riječima: Bog djeluje. Samo otvori oči.
I ja često čekam „velika“ čuda – instant rješenja, glas s neba, jasan znak.
A Bog se skriva u sitnicama.
U osmijehu djeteta.
U tišini koja smiruje.
U neočekivanoj podršci.
U čovjeku koji me sasluša.
U vlastitom disanju, u kojem se i dalje događa život.
Radost ne dolazi kad sve shvatim, nego kad prestanem tražiti dokaze i počnem primjećivati darove.
Kad, poput Ivana, usred svoje „tamnice“, odlučim vjerovati da Bog ne miruje – čak i kad ga ne vidim.
Jer Bog je uvijek u pokretu.
A radost raste iz vjere da On i sada čini novo.
Možda je radost upravo to:
Ne stanje savršenog života, nego sigurnost da sam voljen i kad ne razumijem sve.
Radost ne znači da nema boli.
Znači da bol nije zadnja riječ.
Da postoji netko tko i iz tame može izvesti svjetlo.
Zato danas želim pitati:
Gdje se Bog već pokazuje u mom životu, a ja to ne prepoznajem jer tražim nešto drugo?
Koja su mala čuda koja mi svakodnevno prolaze kroz prste, jer sam previše usmjeren na ono što nedostaje?
Možda prava radost počinje kad prestanem tražiti „dokaze“, i počnem živjeti zahvalnost.