Postoje trenuci kad se čini da Bog šuti.
Kad molitve ostaju bez odgovora, planovi bez potvrde,
a srce bez sigurnosti.
Tada je lako pomisliti da je sve uzalud.
Ali možda nije Bog taj koji šuti – možda sam ja taj koji ne čuje.
Zaharija i Elizabeta su godina i godina nosili tišinu.
Tišinu bez djece, tišinu molitava koje su se činile neplodne,
tišinu čekanja koje je moglo postati gorčina.
Ali nisu prestali vjerovati.
U toj tišini Bog je pripremao čudo – ne samo novo dijete, nego novo srce.
Jer ponekad odgovor ne dolazi odmah zato što Bog prvo želi promijeniti mene, a ne samo okolnosti.
Kad konačno dođe anđeo, Zaharija ne može vjerovati.
Ne zato što ne želi, nego zato što ga je dugotrajna tišina učinila nesigurnim.
Koliko puta i ja, kad konačno dođe svjetlo, sumnjam –
jesam li to izmislio? Je li to stvarno Božji glas?
Zaharija ostaje bez riječi, ali ne bez nade.
Njegova šutnja postaje škola vjere – prostor u kojem srce polako uči vjerovati bez objašnjenja.
Bog ne kasni. On stvara u tišini.
U zemlji, u utrobi, u srcu.
U trenucima kad mislim da se ništa ne događa, On oblikuje novi život,
novo povjerenje, novu radost.
Elizabetina trudnoća postaje znak: Božje vrijeme nije zaborav, nego dar.
Čudo dolazi kad prestanem brojati dane i počnem vjerovati da je svaki dan – prilika za novi početak.
Tišina nije odsutnost Boga, nego poziv da ga slušam dublje.
Možda danas ne trebam nove riječi, nego novo srce –
srce koje vjeruje čak i kad ne vidi, koje se raduje i u malim znacima,
koje zna da je svaka odgoda Božja gesta nježnosti.
Zato danas želim biti poput Zaharije i Elizabete –
ne oni koji odustaju, nego oni koji ostaju.
Koji u tišini uče slušati, a u čekanju prepoznaju Božju vjernost.