Često razmišljam o tome što znači biti „velik“ u Božjim očima.
U svijetu u kojem se sve mjeri – uspjehom, učinkom, vidljivošću – lako je pomisliti da i Bog traži isto.
Ali Isus danas mijenja perspektivu: veličina se ne mjeri snagom, nego vjerom; ne glasnoćom, nego vjernošću.
Ivan Krstitelj nije imao ni udobnost ni priznanje, ali imao je jasno srce.
Srce koje zna tko je, i još važnije – tko nije.
Ivan zna da nije Mesija.
On zna da njegova uloga nije da zasja, nego da pripravi put.
I to je veličina – znati se povući kad dođe Onaj veći.
Znati raditi dobro, i kad nitko ne vidi.
Znati služiti, i ne tražiti zasluge.
Znati ljubiti, i ne očekivati aplauz.
U meni često postoji želja da nešto dokažem – drugima, Bogu, sebi.
Da moj trud bude primijećen, da moje dobro bude cijenjeno.
Ali Bog danas šapće: „Velik si već kad voliš iskreno, kad ostaješ vjeran, kad ne odustaješ od dobra i kad nitko ne gleda.“
Ljubav ne traži naslov.
Ljubav prepoznaje veličinu u svakodnevnim malim „da“.
U roditelju koji strpljivo ponavlja.
U učitelju koji vjeruje u dijete.
U osobi koja tiho moli, i nikome ne govori.
U onome tko prašta i kad ga boli.
Možda me Bog danas poziva da spustim očekivanja i podignem pogled.
Da se ne uspoređujem, nego da budem vjeran u onom što mi je povjereno.
Jer u Kraljevstvu nije veličina u snazi, nego u služenju.
Nije u pozornosti, nego u prisutnosti.
Nije u dokazivanju, nego u povjerenju.
Ivan je bio „glas koji viče u pustinji“ – i upravo tamo, u osami, rađa se istinska veličina.
Ne tamo gdje svi vide, nego tamo gdje samo Bog vidi.
I možda je to najteže i najljepše: biti mali, a vjerovati da je Bog u tome velik.
Puno hvala na dijeljenju razmatranja, tako i drugi uberu ploda u malenosti.
Bbl