Postoji trenutak kad se sve ono što je bilo dugo čekano i mukotrpno – dogodi.
Ne spektakularno, ne glasno, nego tiho, gotovo neprimjetno.
Evanđelje dana govori o Elizabeti i Zahariji – dvoje starijih ljudi koji su dugo nosili tišinu, razočaranja i neispunjene molitve.
I onda, u točno određeno vrijeme, Bog ispunja svoje obećanje. Rađa se dijete – Ivan.
Mir koji se spušta u njihov dom nije samo zbog rođenja djeteta, nego zbog spoznaje da Bog nije zaboravio.
Da nijedna njihova molitva nije otišla u prazno.
Da šutnja nije bila odsutnost, nego priprema.
U Zaharijinu životu šutnja je imala svoju ulogu. Njegovo nijemljenje nije kazna, nego prostor sazrijevanja vjere.
Koliko puta i ja ulazim u takvu šutnju – kad ne razumijem, kad čekam, kad mi se čini da Bog šuti.
Ali možda su upravo ti trenuci najdublji pozivi na povjerenje.
Jer Božja obećanja nikad ne zastarijevaju. Samo sazrijevaju.
Mir dolazi kad prestanem sumnjati da Bog djeluje samo kad se nešto vidi.
Mir dolazi kad dopustim da i u mojoj tišini On piše svoje riječi.
Zaharija, čim izgovori ime djeteta – „Ivan mu je ime“ – ponovno progovara.
I prvo što čini, nije objašnjavanje, nego hvaljenje Boga.
Tišina rađa riječ, ali riječ koja je očišćena – riječ zahvalnosti.
Koliko puta se i moje riječi moraju pročistiti – od sumnji, straha i prigovora – da bi mogle postati molitva?
Mir ne dolazi kad sve razumijem, nego kad prihvatim da Božja šutnja nije odsutnost, nego prisutnost koja me uči vjerovati dublje.