Pred nama je novo Došašće.
Vrijeme koje svake godine dolazi isto, a opet nas uvijek zatekne drugačije.
Dođe tiho, nenametljivo, bez pompe, i zatekne nas u užurbanosti, u planovima, u mislima koje su negdje drugdje.
A upravo tu, u toj svakodnevnoj zbrci, Bog ponovno dolazi.
Došašće nije vrijeme stvaranja savršenstva, nego vrijeme pripreme prostora.
Ne prostora koji se vidi, nego onoga koji se nosi u sebi.
On ne traži savršenu tišinu, nego otvoreno srce.
On ne dolazi u one koji su gotovi, nego u one koji su spremni primiti.
Ovih nekoliko tjedana nisu poziv da radimo više, nego da budemo prisutniji.
Da zastanemo. Da poslušamo. Da dopustimo da nas Božja riječ dotakne tamo gdje život najviše boli i najviše žudi.
Jer ako Mu doista želimo pripremiti mjesto, onda to nije prostor u kući, nego prostor u srcu.
Svaka će nas meditacija kroz ovo Došašće voditi korak po korak:
od nade koja se rađa u čekanju,
preko ljubavi koja uči darivati se,
do radosti koja ne ovisi o okolnostima,
i konačno do mira koji dolazi s Božjom prisutnošću.
Ovo nije put prema Božiću kao datumu,
nego put prema susretu.
Susretu s Bogom koji dolazi i danas, u konkretnosti mog života, u svemu što jesam i svemu što još nisam.
Možda ove godine ne trebam donositi velike odluke ni stvarati nova obećanja.
Možda samo trebam dopustiti da me Božja blizina ponovno pronađe.
Da mi pokaže da nije daleko, nego tu — u tišini, u svakodnevici, u susretu, u meni.
Jako lijep uvod!
Dotiče!
Bbl