Ponekad previše vremena trošim na to da „izgledam dobro“ – u ponašanju, riječima, stavovima.
Naučio sam reći prave rečenice, imati dobar dojam, pokazati da sve držim pod kontrolom.
Ali onda me ovo evanđelje razotkrije:
Bog ne traži ispravne riječi – On traži srce koje je spremno mijenjati se.
Prvi sin kaže ne, ali se pokrene.
Drugi kaže da, ali ostane isti.
I tu je srž: Bog ne traži savršenstvo, nego iskrenost.
Ne pita što sam rekao, nego što sam učinio.
Ne vrednuje koliko sam puta pogriješio, nego koliko puta sam se dao mijenjati.
Lako je govoriti „da“ u trenutku nadahnuća –
u molitvi, na zornici, u trenucima kada sve djeluje jasno.
Ali pravo obraćenje počinje kasnije, kad dođe stvarnost –
umor, nervoza, netko tko me izbaci iz ravnoteže.
Tada se vidi tko zapravo djeluje: onaj koji „zna što bi trebalo“ ili onaj koji se, uz sve slabosti, ipak pokrene.
Radost ovog evanđelja je u činjenici da promjena uvijek ostaje moguća.
Bog ne otpisuje one koji su rekli „ne“.
Njegovo srce je uvijek otvoreno za one koji se predomisle, koji shvate, koji se vrate.
Zato i kaže: „Carinici i bludnice pretekoše vas.“
Ne zato što su savršeni, nego zato što su dopustili ljubavi da ih dotakne.
Radost vjere nije u besprijekornosti, nego u svakom novom „da“ koje se rodi iz borbe.
Koliko puta sam i sam rekao: „Ne mogu više.“
Ali onda, nekako, kroz tišinu, kroz nečiju blizinu, kroz Božji dodir – pronađem snagu i ipak učinim korak.
To je radost koju svijet ne razumije: ne biti bez pogreške, nego dopustiti Bogu da me iznutra mijenja.
Zato danas želim pitati:
U čemu me Bog poziva da promijenim srce, ne samo riječi?
Gdje mogu pokazati ljubav djelima, a ne izjavama?
I gdje sam pozvan vjerovati da još nije kasno?