RADOST KOJA PRIHVAĆA BOŽJI PLAN

Ponekad imam plan za svoj život.
Pa i rezervni plan. I plan C, za svaki slučaj.
Volim znati kamo idem, što me čeka, što mogu kontrolirati.
A onda se dogodi nešto što ne stane u moju logiku.
Nešto što ne razumijem, ne mogu objasniti, ne znam kako nositi.
I tada shvatim koliko mi je teško – prepustiti se.

Josip me uvijek iznova zadivi.
Ne zato što mu je bilo lako, nego zato što nije pobjegao od nepoznatog.
Kad mu se svijet srušio, kad je sve što je mislio da zna bilo dovedeno u pitanje,
nije postupio iz impulsa, nego iz vjere.
Nije razumio sve, ali je vjerovao Onome koji vidi dalje.
I u tom trenutku, kad se sve činilo nesigurno, rađa se tiha radost: radost koja dolazi iz povjerenja.

Koliko puta i ja „snujem“ svoje rješenje – pokušavam sve posložiti, pronaći logiku, izbjeći neugodu –
a Bog me u tišini zove da zastanem i poslušam Njegov glas:
„Ne boj se. Ja sam tu. Ne moraš sve razumjeti da bi bio vjeran.“

Josip ne traži znakove, ne postavlja uvjete, ne traži potvrdu.
Samo ustaje i čini ono što mu je rečeno.
To je vjera koja se ne mjeri riječima, nego djelima.
I radost te vjere nije euforija, nego mir – duboki mir srca koje zna da nije samo.

Prihvatiti Božji plan ne znači odustati od svojih snova.
Znači vjerovati da Bog ima širu sliku,
da i ono što sada djeluje zbunjujuće ima mjesto u Njegovu mozaiku.
Ponekad se Božji plan ne vidi odmah – vidi se tek kasnije,
kada, poput Josipa, pogledam unatrag i shvatim:
sve je imalo smisla, iako ga tada nisam mogao vidjeti.

Zato danas želim stati pred Boga s onim što ne razumijem.
Ne s dokazima, nego s povjerenjem.
Ne s planovima, nego s otvorenim srcem.
I reći: „Gospodine, ako i ne znam kuda vodiš, znam da si Ti dobar. I to mi je dovoljno.“