ECCO HOMO
Još oštro trnje bode živo čelo,
A krv iz rana lice ti oblijeva;
Teče niz vjeđe što ih zjene kriju.
Pljuju na bijelo djevičansko velo…
Sam Tvoj Te narod ruglu odijeva,
Dok suze s krvlju iz oka se liju.
I šutiš… Skupljaš u sebi svoju snagu,
I Oca moliš da im prosti krivnju,
I glavu svoju sve to dublje spuštaš.
I dalje stupaš po krvavom tragu,
Znajuć, uz „Zdravo Kralju!“, svu im krivnju…
U tuke Ti se zločinaca puštaš.
I kad Te čavli probadahu, moliš,
Duša Ti čista osvete ne traži;
Pred Ocem svojim diše poput cvijeta.
S ljubavlju trpiš, jer sve ljude voliš,
Marijin pogled Srca ranu blaži…
Umireš, raspet, za spasenje Svijeta!
( Anka Petričević)
RAZMISLI: Kakvo je moje služenje? Iz ljubavi? Potrebe? Tražim li zbog toga priznanje i pohvale od drugih? Zagledaj se u Krista koji daje život za nas i zahvali mu za toliku ljubav.
Gospođo Anka, ovo je presnažno! U nekoliko redaka opjevali ste svu muku Gospodinovu….i pao mi na pamet citat sv.Izaka Sirijca :”Ne boj se Boga zbog veličine njegova veličanstva, nego Ga se boj zbog veličine Njegove ljubavi.”
A mi mlaki….
I da ste na Njegovu mjestu, ne biste li vikali “U vatri moje ljubomore bit će sva zemlja sažgana”? (Mih 3,8)