Nagnuta u noć, u mjesec i zvijezde,
Rukama dobre volje
Stavljam sebe pred Tebe i pred sebe.
Stojim uza Te,
Govorim, dišem u Tvome imenu,
Ulazim s nebom u Tvoje oči…
Moje srce počiva u Tebi.
Želi da i Ti nađeš počinka u njemu.
Dok Ti ovako govorim,
Čini mi se da sjedim do Tvojih nogu kao nekoć apostoli.
Gledam Te u oči
I sa svakom Tvojom riječju rastem…
Ali i Ti slušaš moje riječi – pažljivo, najpažljivije kako samo Ti znaš.
Ne mogu ti opisati koliko sam sretna
Što Te poznajem i što s Tobom stojim
Iznad vlastitog života,
Na krilima jačim od zla, jer nas ne može pregaziti vrijeme.
Znam da si rasijan u duhu svih vjetrova,
Da u prašini duša uvijek iznova budiš klicu vječnosti
Koja nadrasta trnje smrti.
Divno je to! Divno je imati Tebe i biti Tvoj!
Hvala ti što uvijek iznova tražiš načina
Da popuniš prazninu moje duše.
Hvala Ti što za grivu hvataš svaku oluju zla
Koja bi htjela da me propuše, iskida i ko otrcanu krpu baci.
Hvala Ti za volju da iz temelja mijenjam
Slaba svojstva svoje nutrine,
I tako uljepšam pjesmu života koju si Ti u meni ispjevao.
Hvala Ti za svaku tratinčicu nade
Što proklija iz crne utrobe tuge.
Molim Te da Tvoje riječi u meni uvijek zvone
I da budu plamen koji mi obasjava put.
Daj mi snage da Te uvijek branim,
Da s Tobom započnem i zaokružim svaku misao,
Prožmem svaki čas i rasvijetlim svaki dan,
Jer samo tada ću imati vremena i snage da budem sretna.
Samo tada ću se moći istinski spuštati u sebe,
U sebi boraviti
I nad sebe se dizati i letjeti… letjeti..
Kamo letjeti?
K Tebi!
Želim k Tebi letjeti i kod Tebe boraviti,
Jer ne želim mlada imati dušu jesenju, mutnu i blatnjavu.
Ne želim biti trula grana na koju se crna vrana mlohavo spušta.
Ne želim da mi u očima zjapi ponor besmisla.
Ne želim imati smežurano lice, lice čovjeka koji budan sanja.
Hoću
Da u meni uvijek plamsaju svijeće života!
Ti znaš sve što hoću:
Da pojavom svojom i životom unesem bar tračak radosti
U betonske pustinje ljudskih života,
U svijet hladnih elektronskih aparata,
U prolome očaja iza teških prozorskih zavjesa…
Ma što ja sve ovo Tebi govorim, kad Ti sve to znaš?
Sve, sve, sve znaš, jer sve to u meni
Iz Tebe ključa – IZVORE ŽIVOTA!
(Ivana Talaja)
PITANJE: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Samarijanka je otkrila Izvor, a ja? Je li se napajam na tom izvoru ili tražim druge izvora?