Bilo je toliko mnogo riječi,
A razumijevanja tako malo.
Riječi su padale ravno usred tuđih riječi
A glasovi se nadimali
Iznad tuđih glasova.
Odjednom se
Od naših živih rana
Zgusnuo crni oblak osjećaja.
Riječi su nestale u njemu,
A sadržaj,
Premda bijaše posve lagan,
Niti je tko čuo niti razumio.
Tako smo gubili vrijeme i blagost,
Gazili poštovanje svoje i tuđe
I gušili Radosnu vijest
Kojoj smo svi svečano obećali sve svoje snage.
A sve je bilo sitno i neznatno.
Nitko ništa nije gubio
I nitko ništa nije dobivao.
Pa ipak, naše su riječi
Gušile Riječ
I naši glasovi
Ušutkivali Glas.
Nizašto.
Povrijeđena su srca
Velikih ljudi
Oštrim riječima ranjavala
Srca drugih velikih ljudi.
Kad je završio susret,
Veliki su se ljudi razišli manji od sebe
I manji od drugih.
I dok mi se srce
Koprcalo u blatu i trnju riječi,
A uši gorjele od oštrica povrijeda,
Pomišljao sam
Da si se među nas spustio
Baš zato
Da nas oslobodiš od nas samih
I iscijeliš naša srca
Što ih ne prestajemo
Probadati jedni drugima.
I molio sam:
O, Riječi,
Iscijeli me od riječi!
Od mojih i tuđih otrovnih riječi!
O, Riječi,
Otkloni sve što priječi
Da se naše riječi
S tobom usklade, Riječi!
( fra Ante Vučković)
PITANJE: Koliko često su moje riječi brbljanje, govorim tek da nešto kažem, a koliko svoje riječi usklađujem sa Vječnom Riječi?