Samohvala zaudara.
Njezin zadah probija i najtananije procjepe prikrivanja.
Buka o samu sebi odbija,
Potiče podsmijeh i prijezir.
Pa ipak hvalisavi su ljudi rijetko sami.
Trube samohvala uvijek probude znatiželju.
Kako od sebe sakriti svoje nakane i svoje znanje?
Kako ne dati svojoj ljevici da sazna što radi desnica?
Kako nestati iza svoje milostinje?
Već je dovoljno muke s milostinjom,
Ali tek njeno skrivanje!
Ono traži pravo umijeće.
Čovjek mora zaobići sebe, zbrisati svoje ime,
Pomaknuti svoju sjenu u njegovo svjetlo
I vidjeti drugoga njegovim očima.
Mi nismo ono što se vidi.
U skrovitosti se krije naše pravo lice.
Do njega ne može svatko:
Nebeski Otac i ponetko komu otključamo vrata nutrine.
Prava je dobrota skrivena.
Zato i vidimo uglavnom zlo.
Oslabjele oči za ljude skrivene dobrote,
Ali dočim osvane dan sigurno je:
Nastavljam živjeti jer On nije prestao ljubiti svijet,
I jer uspijeva naći dovoljno skrivenih suradnika
Da svijet natopi svojom nevidljivom dobrotom. ( Fra Ante Vučković)
PITANJE: Spadam li u one ljude koji čine dobro drugima i ne govore nikome o tome ili se volim pohvaliti s učinjenim dobrim djelom? U kojem se liku prepoznajem – cariniku ili farizeju?
Carinik… jucer san htio napisat da je najbolje kad ne zna desnica sta radi ljevica i obratno . Bnb sve
Ponekada u meni se pojavi farizej, iako se svakog dana borim sa tim, borim se, želim biti carinik, želim da sva moja djela budu na slavu Božju, ne želim ništa za sebe neka moja plaća bude samo u Kraljevstvu moga Kralja
Ljudska taština je nepredvidiva, ponekad smo carinici a ponekad farizeji,uglavnom ne želim biti ni jedno ni drugo samo čovjek koji vodi čovjeka u potrebi ✝️🙏😇,ne zamaram se formama 🙏✝️✝️🙏😇✝️