Pobožnost Presvetom Srcu Isusovu dio je DNK salezijanske Družbe
Lipanj je mjesec posvećen Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrešnom Srcu Marijinu. Na zvoniku Bazilike Srca Isusova u Rimu nalazi se prekrasan kip Isusa koji blagoslivlja. Ta prekrasna crkva koštala je don Bosca „krvi i suza“, kad je na zahtjev pape, već iscrpljen od umora, svoje posljednje snage i godine utrošio u gradnju ovog hrama.
To je mjesto drago svim salezijancima i iz mnogih drugih razloga.
Zlatni kip na zvoniku, na primjer, znak je zahvalnosti: darovali su ga argentinski bivši učenici kako bi zahvalili salezijancima što su došli u njihovu zemlju.
Također, zato što je u jednom pismu iz 1883. godine don Bosco napisao nezaboravnu rečenicu: „Zapamtite da je odgoj stvar srca i da je samo Bog njegov gospodar i nećemo moći uspjeti ni u jednoj stvari ako nas Bog ne pouči o umijeću te stvari i ako nam u ruke ne preda njezine ključeve.“ Pismo je završilo ovim riječima: „Molite za mene i uvijek se pouzdajte u Presveto Srce Isusovo.“
Jer pobožnost Presvetom Srcu Isusovu dio je salezijanskog DNK.
Blagdan Presvetog Srca Isusova želi nas potaknuti da imamo ranjivo srce. Samo srce koje može biti povrijeđeno sposobno je voljeti. Stoga na ovaj blagdan promatrajmo otvoreno srce Isusovo kako bismo i svoja srca otvorili ljubavi. Srce je pradavni simbol ljubavi i mnogi su umjetnici zlatom oslikali ranu u Isusovu srcu. Iz otvorenog srca prema nama zrači zlatni sjaj ljubavi, a pozlata nam također pokazuje da se naš trud i naše rane mogu pretočiti u nešto dragocjeno.
Svaki hram i svaka pobožnost Presvetom Srcu Isusovu govori o ljubavi tog božanskog srca, srca Sina Božjega, prema svakome od njegovih sinova i kćeri ovoga čovječanstva. Govori i o boli, govori o ljubavi prema Bogu koja nije uvijek uzvraćena.
Danas dodajem još jedan aspekt. Mislim da također govori o boli našeg Gospodina Isusa pred patnjom mnogih ljudi: odbacivanje, imigracije ljudi bez sigurnog cilja, usamljenost, nasilje koje mnogi trpe. Mislim da možemo reći da to Srce govori o svemu tome, ali bez sumnje, ono u isto vrijeme blagoslivlja sve što se čini u korist najmanjih, kao što je i Isus činio dok je hodao putevima Judeje i Galileje.
Zato je dobar znak da je Kuća Presvetog Srca sada sjedište Družbe.
Puno srebrnih srca
Jedno od tih radosnih stvarnosti koje nedvojbeno raduju i samo Božansko Srce je ono što sam osobno vidio da se radi u Zakladi don Boscovih salezijanaca na otocima Tenerife i Gran Canaria, gdje sam bio prošli tjedan. Među mnogim stvarima koje sam doživio mogao sam vidjeti 140 odgajatelja koji rade na raznim projektima Zaklade: primaju one u potrebi i daju im smještaj, osposobljavaju ih za rad i kasnije im pomažu pri zapošljavanju.
Nakon toga sam se susreo sa stotinjak adolescenata i mladih koji su korisnici ove don Boscove misije za one najmanje. Na kraju našeg dragocjenog susreta uručili su mi dar potaknuti primjerom iz davne 1849.
Te su godine dva dječaka, Carlo Gastini i Felice Reviglio, u velikoj tajnosti, štedeći na hrani i ljubomorno čuvajući svoje male napojnice, uspjeli don Boscu kupiti poklon za imendan. U noći svetog Ivana pokucali su na vrata don Boscove sobe. Možete li zamisliti njegovo iznenađenje i emocije kada su mu poklonjena dva mala srebrna srca, popraćena s nekoliko nespretnih riječi.
Dječje srce isto je i danas. Mladi na Kanarskim otocima u malu kartonsku kutiju u obliku srca stavili su više od stotinu srca s imenima Nain, Rocio, Armiche, Mustapha, Xousef, Ainoha, Desiree, Abdjalil, Beatrice i Ibrahim, Yone i Mohamed i stotinu drugih, a na svakom je bila napisana i poruka. To su bile jednostavne i iskrene poruke koje su izlazile iz njihovih srdaca. Ovo su neke od tih dragocjenih misli:
- Hvala vam što ste sve ovo omogućili.
- Hvala ti za drugu šansu koju si mi dao u životu.
- Nastavljam se boriti. S tobom je lakše.
- Hvala ti što si mi opet pružio radost.
- Hvala vam što ste mi pomogli da vjerujem da mogu učiniti sve što naumim.
- Hvala na hrani i kući.
- Hvala vam od srca.
- Hvala što si mi pomogao.
- Hvala vam na ovoj prilici za rast.
- Hvala vam što vjerujete u nas mlade unatoč našoj situaciji…
I stotine drugih sličnih poruka, upućenih don Boscu i odgojiteljima koji su s njima svaki dan u don Boscovo ime. Bio sam ganut.
Slušao sam sve što su dijelili sa mnom, čuo sam neke njihove priče (mnoge prepune boli); vidio sam njihove poglede i njihove osmijehe; i osjećao sam se vrlo ponosnim što sam salezijanac i što pripadam jednoj tako sjajnoj obitelji braće, odgojitelja, odgojiteljica i mladih ljudi.
Još sam jednom pomislio kako je don Bosco aktualniji i potrebniji nego ikad; i pomislio sam na odgojnu delikatnost s kojom pratimo tolike mlade ljude s velikim poštovanjem i osjetljivošću za njihove snove, gledajući svakog tamo gdje jest, a ne tamo gdje bismo mi željeli da bude.
Zajedno smo izmolili molitvu Bogu koji nas sve ljubi, Bogu koji blagoslivlja svoje sinove i kćeri. Jedna molitva koja je učinila da se svi zajedno, kršćani, muslimani i hindusi, osjećamo ugodno. U tom nas je trenutku bez sumnje sve grlio Duh Božji.
Bio sam sretan jer, kao što je don Bosco prihvatio svoje prve dječake u Valdoccu, danas se događa ista stvar u mnogim Valdoccima diljem svijeta.
Kada govorimo o Božjoj ljubavi, mnogima je to previše apstraktan pojam. U Presvetom Srcu Isusovu Božja ljubav prema nama postala je konkretna, vidljiva i zamjetljiva. Bog je za nas uzeo ljudsko srce i u srcu Isusovu otvorio nam je svoje srce. Ne sumnjam da je Presveto Srce Isusovo puno ljubavi koja se očituje u mnogim ranama zacijeljenim u svakom od ovih dječaka i djevojčica jer, dobro znamo, ljubav liječi sve.
Blagoslovljena vam svetkovina Presvetog Srca Isusova,
Don Angel